RAKETIRANJE LJUBUŠKOG, Mehmed M.

Đenana je radila u PBS, Privredna Banka Sarajevo, ekspozitura Ljubuški smještena u hotelu Bigeste.
Imala je punomoć da može dizati penziju za našu priju Vesu. Mi smo redovno svakog mjeseca posjećivali prijatelje u Kapel Mahali, u Klobuku. Odnijeli penziju Vesi, odmarali i ćaskali uz kafu i sve sto ide uz kafu, uključujuci i dobro raspoloženje i osmijeh.
Tako smo krenuli u nedelju, 03.05.1992.
Osvanuo je lijep sunčan, topao dan.
Otisli smo bezbrizni jer vec danima nisu se oglasavale sirene za uzbunu, nisu dejstvovali avioni jna. Ipak nismo poveli djecu, nismo dali da nas zavara prividni mir, nikad se ne zna kad moze “gruhnuti”.
Opustili smo se uz kafu, pricajuci o svemu pomalo. Nedeljno raspolozenje nam odjednom prekinu topovska tutnjava, kao rafalna paljba, negdje daleko. Ucinilo mi se kao da je negdje u pravcu Mostara.
Ispuca tridesetak puta, pa opet tisina.
Mi se opustismo ponovo, kad, nakon nekoliko minuta, opet grmljavina. Ovaj put mnogo jace, mnogo blize ! Isto onako, rafalno, uz istovremeni zvuk borbenog aviona.
Popnem se pedesetak metara na brdo iznad kuce, kad, imam sta vidjeti: digao se ogroman crni dim tacno iznad zgrada, iznad Ljubuškog !
Uh, jadna majko, pa to je Ljubuški bombardiran !
Sletim dole, u prolazu kazem Denani: “Neka tebe ovde, odoh ja da vidim sta je s nasima !
Bombardiran je Ljubuški !”
Opet sam cuo rafalnu tutnjavu !
Jurio sam koliko sam mogao. Malo prije Ljubuškog, na parkingu preko puta Skegrine kuce, parkirano nekoliko auta. Sasa Sadikovic me zaustavi: “stani, ne idi dalje, poginuces ! Jos bombarduju ! Opasno je !”
U to dojuri jedno auto iz grada, i stade blizu nas.
Vozac doviknu Sasi: “promasilo je tvoju kucu, pogodilo je komsijinu !” i odjuri dalje.
Ja mahnem Sasi i produzim dalje. Uvucem opet glavu medju ramena ocekujuci detonaciju.
Vidim po cesti oko kuca Omerhodzica i Dzaja komade crijepa i raznog drugog materijala po cesti. Isto, jos vise ispred i oko Sasine kuce. Pored Sasine kuce, komsijina kuca jako ostecena, krov i istocni zid. Slicna situacija ispod i iznad starog pazara. Po cesti i u kanalu razbijeni crijepovi i komadi maltera i dasaka od Matine i Sacirove kuce.
Kad sam prosao krivinu ugledam na pravcu prema Mesihovini momke kako dobro sagnuti pretrcavaju cestu, i trce prema nasoj kuci…
… Mitini jarani, i druga djeca su se s nama druzili i igrali. Cesto su isli s nama po nasim njivama kad smo mi cuvali nekoliko ovaca, dvije – tri koze i jednu ili dvije krave. Ponekad je bilo vise nas, “cobana ” nego ovaca i koza. Igrali smo se svega i svacega, druzili cesto u nasoj kuci i avliji.
Kad smo malo odrasli, ponekad su nam pomagali da kosimo travu, kupimo sijeno i slicno. Kad sam poceo obradjivati zemlju, cesto sam ih zvao da rade kod mene.
Svi smo radili vrijedno, uz smijeh, cirkuzanje i sale.
Jednom su momci okopavali kupus ispod ceste, ispod nasih kuca. Ja naisao te veceri malo kasnije, u sumrak. Vidim, oni jos kopaju. Taman sam htio da ih zovnem, kad me oni ugledase, pa povikase u glas: “Gazda, hocemo li zavrsiti ? Je li gotovo za danas ? Ne vidi se vise ?”
Kako to rekose, velim, da se nasalim malo.
Izvadim kljuceve iz dzepa pa upitam: ” zna li neko sta je ovo ?”
“Kljucevi od auta” ! Povikase svi !
“E dobro je, super ! Znaci vidi se jos ! Nastavite raditi !”
Oni to shvatise ozbiljno, uzdahnuse: “eeh, gazda” pa nastavise kopati.
Onda ja dignem motiku pa upitam: “A znate li sta je ovo” ?
Jedan viknu: “lopta”, drugi: “metla”, treci: “macka”…
Nasmijasmo se svi, pa trk uzbrdo na veceru !…
Ovaj put su bili braca Delalici iz Glavice, okopavali luk iza plastenika. Kad je zagrmilo, legli su po luku i lezali dok nije prosao i drugi talas bombardovanja. Pa su malo kasnije potrcali uzbrdo, strahujuci od novih napada.
Kad sam dosao blizu njih zaustavio sam se.
Stadose i oni, gledajuci nervozno, malo u mene, malo u nebo, ocekujuci da cu reci nesto vazno.
“Hej, gdje cete ranije ! Nije jos vrijeme za pauzu” ! Viknem ja. Pored te teske situacije, mozda i tragicne, nisam mogao izdrzati da se ne nasalim !
Oni trznuse ljutito ruke u zrak, pa povikase ” “Ma, bjezi gazda ! Bombarduju nas !
Vozi brze gore !” Pa potrcase jos brze !
Poslije sam ih “napao”, smijuci se, kako su mi povaljali luk.
…Dok sam trcao prema sklonistu u nasoj kuci, vidim, nas Dzeki iskopao rupu u zemlji, zavukao se do pola i trese se. Pred sklonistem me docekase Ahmet, Nasa i Slavko Lasic. Udjem u skloniste, vidim, svi su tu. Nikome nije bilo nista.
Slavko mi je pricao da je bio na Gozulju kad su pale prve rakete. Odmah je potrcao prema gradu jer se bojao za mamu. Ona je obicno lezala u krevetu. Bojao se za nju.
Dok je trcao iznad starog pazara, zacuo je zvizduk. Bacio se u kanal, a nekoliko sekundi kasnije zasuli su ga dijelovi crijepova i maltera. Malo poslije je osamucen istrcao do naseg sklonista. Sljedeci dan mi je ispricao da je mama imala srecu, posla je ovaj put s drugima u skloniste, inace nije uvijek isla. Kad su se vratili, nasli su geler, probio prozor, jastuk i dusek i zabio se u dno kreveta.
Nakon 20 min, kad sam krenuo po Denanu, vidim Dzeki jos zavucen u rupu i trese se.
Povucem ga za rep i noge, jedva ga izvukoh.
Oci mu zamaglene, bez sjaja, ukocene.
Sljedeci dan sam otisao do veterinara Milasa. Dao mi je neke tablete i rekao: “pretrpio je sok ! Zamotaj jednu tabletu u komad mesa i dadni mu da pojede, tako pet dana.”
Tek nakon desetak dana Dzeki je dosao sebi, pa i meni.
To je bio prvi i jedini napad raketama na grad Ljubuški, iz visecjevnih bacaca raketa, koji su tajno ugradjeni u kosturnicu u selu Prebilovci kod Capljine.
Nakon sat vremena poceli smo dobijati tragicne informacije: ubijeno dvoje djece Kraljevica, tesko ranjene Djula i Radmila, koja je uskoro umrla od posljedica ranjavanja, tesko ranjen Hamo i jedno dijete…

Mehmed Muminagić

1969 Posjeta 1 Posjeta danas