Potres

Objavljeno: utorak, 18 Novembar 2008

Ništa nije nagovještavalo na belaj.Tako dolazi “nenadna”  i odnosi najdraže, nanosi

veliku bol i štete. Zato i postoji kletva nastala u narodu “ubila te nenadna”. U

zoru 6.januara 1962 godine “nenadna” je posjetila Gožulj,Žabljak,Ljubuški u obliku

zemljotresa.Do tada nismo znali šta znači riječ zemljotres i njegove posljedice.Bilo je zimsko doba. Stanovali smo na Crkvici-Gožulj. Pošto je bilo hladno, u

noći 5 na 6 januara 1962 godine, spavali smo u jednoj sobi,sa

roditeljima,sestra i autor ovih redova.Jedna peć ili šporet nije bio

dovoljan,da zagrije sve prostorije u kući.Tačno u o6 sati i pet minuta

osjetila se tutnjava,koja je dolazila iz utrobe zemlje.Bila je zaglušujuća

i uznemirujuća.Zemlja je počela podrhtavati sve jače.Roditelji su skočili

na noge,što smo slijedili sestra i ja.Otac je stao između vrata,zaštićen

okvirom ,ne dozvoljavajući da izađemo na hodnik.Majka je u panici

vikala:”Haso,otvori vrata…otvori…Panika je bivala sve veća.Zemlja je i

dalje podrhtavala.Na hodniku kuće padala je

klačarda,kamenje,crijep.Zidovi kuće unutra i vani su se deformisali,dobili

“stomake”.Otac je konačno otvorio vrata i hitro smo izašli pred

kuću,”goli” i “bosi”.Još je bio mrak.Kiša je rominjala.

Kada smo izašli vani,pogledali smo preko puta na Butorovicu i brda ispod

starog Grada.U tom momentu se “odvaljuje” jedna velika stijena i u

sudaru sa drugom,koja je bila položena na nižem nivou,formira veliku

buktinju koja osvjetljava hladno,zimsko jutro.Pomislili smo gdje će se

zaustaviti ova ogromna stijena,koja je pošla prema Gožulju?Nešto dalje

“odvaljuje” se i druga stijena koja kreće na svoj “pomahnitali” put

prema kućama na Gožulju!Kada se konačno zemlja “smirila”,otišli smo do

komšije Rezaka Dizdarevića i vidjeli ogromnu stijenu koja je zastala na

balkonu,pored spavaće sobe!Druga velika gromada se zaustavila u dvorištu

kuće Safe Mahića.Slično je bilo na Prilozu,Žabljaku…

Svi smo bili uplašeni.Bojali smo se noći,da se katastrofa ne

ponovi.”Prodrmane” su stare kuće.One su i bez potresa bile dotrajale i

ruševne.Nije se isplatilo obnavljati kuće,koje je već vrijeme nagrizlo.Na

ionako tešku socijalnu situaciju žitelja Gožulja i,Žabljaka,Priloza,nakon

potresa,potrebe za sanacijom kuća tražila su nova sredstva,kojih nije bilo.

Naša porodica je odlučila odseliti.Štete na kući su bile

nepopravljive.Doselili smo se na Stuba u blizini majkine braće.Otac nije

mogao zaboraviti rodnu kuću,pa je skoro svakog dana poslije podne išao na

Gožulj da bude “svoj na svome”.Međutim 70-tih godina,čini katastrofalnu

grešku i prodaje kuću svojoj rođaki,koji obnavljaju “našu” kuću i koju

njihovi potomci koriste i danas.

Ostala su samo sjećanja.Ona su memorisana u onoj “ljepšoj” polovini mozga. Tu

su pohranjene slike nezaborava!To su slike “ćoška” Memišage i Hatidže

Mahić,slike pogleda koji doseže do Metokita,slike

kostile,murve,masline,šipaka,platana,smokvi,kamena,pećina,zambaka…Ostale su

siluete majke i oca,naših dragih komšija,slike djetinstva koje je “stalo”

ovim zemljotresom.

Trideset godina kasnije i druge komšije će napustiti svoje kuće na

Gožulju i Žabljaku.Ovog puta o tome je odlučivao čovjek i društveni

odnosi.Kako bilo da bilo,ma ko bio uzrok,rezultat je katastrofalan i

poznat-na Gožulju i Žabljaku nema njegovih autohtonih žitelja:nema

Gožuljana,nema Žabljačana!

 

Kemal Mahic prof.

2968 Posjeta 1 Posjeta danas