“Javljam se iz zemlje tuge i izganstva
prepuna boli, gorčine i žala.
Mostar ubiše u ime lažnog bratstva.
Moja bi suza i pelin nadgorčala.
Ni Hajrudinov polumjesec ne osta,
da Bog da nikad ne imali mosta.
Svjesna što je bilo i šta će još biti
Ovdje u tuđini kunem gadove.
Moju mis’o ne mogu porobiti
i da mi noge i ruke okuju u okove.
Za nas ima nade, za njih nema oprosta,
da Bog da nikad ne imali mosta.
Čujem za jezive orgije koje čine neman,
za silovanu staricu što je skočila s trećeg sprata.
Od poniženja goreg malja nema,
al’ nema više ni druga, ni sabrata.
Već samo puška za uljeza i nezvana gosta,
da Bog da nikad ne imali mosta.
Do jučer s nama jeli i pili,
strašno je prokletstvo – ne znati.
Sad se vidi šta su davno namislili,
da ćemo svi kućama otići, nestati.
Ni more naših suza i krvi ne bješe im dosta.
da Bog da nikad ne imali mosta.”
(Alija Kebo, iz zbirke „Amrina kletva“)
Danas je 18. april/travanj A.D.2020. Subota. Kad malo bolje „prolistam“ po uspomenama, na današnji dan rođen je i pjesnik, među mnogima rođenima toga dana. Alija Kebo. Mnogi, koji ne znaju, potražit će pomoć u sveznajućem Google-u, i naći će:
Alija Kebo (18. april 1932 – 19. januar 2008. godine) je bio bosanskohercegovački pisac, pjesnik, autor i urednik. Alija Kebo je objavio više zbirka pjesama. Bio je dugogodišnji dopisnik sarajevskog dnevnog lista Oslobođenje, urednik književnog časopisa Most, te saradnik RTV Mostar. Bio je i organizator brojnih književnih večeri i drugih kulturnih aktivnosti u Mostaru.
Da je živ, imao bi danas 88 godina. Ni puno, a niti malo. Ali pravi pjesnici nikada ne umiru. Njihova je zadaća samo roditi se, jer žive u svojim pjesmama…i našim srcima.
Ako malo bolje „progugla“ naći će i sljedeće:
Napisao je:
Poezija:
-Lopoči, 1958.
-Zvjezdana utopija, 1967.
-Izvor zagonetke, 1980.
-Hercegovina, 1981.
-Olistalo trnje, 1985.
-Odronjeni znakovi, 1990.
-Mostari i barbari, 1995.
-Amrina kletva, 1996.
-Hiljadu malih mostara, 1999.
-Od Uborka do Njujorka, 2002.
-Nepremost, 2004.
Proza:
-Nevidljivi front, 1986.
-Knjiga mostopisca, 2004.
Almanasi:
-Kamenje, almanah hercegovačke poezije, 1962.
-Od kraja do beskraja, almanah hercegovačke poezije, 1964.
O njemu bi mnogi imali što reći. Pa tako i mostarski književnik, mlađe „garde“, Elvedin Nezirović:
„Kada danas razmišljam o Aliji Kebi obično se zadržim na tom našem ranije opisanom prvom susretu, djelimično zbog toga što je od svih naših kasnijih susretanja i druženja ostavio najsnažniji utisak na mene, ali ponajviše zato što sam u međuvremenu shvatio da je pristao objaviti moje prve pjesme iz jednog meni dugo vremena nepoznatog razloga: ispod mog lica, koje je cijelo vrijeme pažljivo posmatrao, Alija je vidio mladića kojem je rat opustošio dušu i kojem je nekako trebalo vratiti vjeru u život, u budućnost, u ljude… Danas znam da bolji način od onog na koji je to uradio, nije postojao. Eto, to je bio Alija Kebo“.
Ili tuzlanski književnik, starije „garde“, Atif Kujundžić: „Alija Kebo nije čovjek kojega neko može držati u unutarnjem ili vanjskom džepu. On nije ničiji argument, ma šta voljeli reći i čemu ko da se nada. Alija Kebo je svoja, dobrano sijeda, glava, kako i priliči pjesničkom bardu Hercegovine i grada Mostara.“
Međutim, za Mostarce je Alija Kebo (Alek smo ga zazivali) jedan od onih čije se ime može smatrati istoznačnicom Grada kakvoga pamtimo, a koji je došao u naše živote sasvim tiho, nečujno i neprimjetno, negdje tamo pedesetih godina prošlog stoljeća i tu ostao. A tek smo se bili zamomčili. I odmah nas obasuo svojom riječi… svojim „Lopočima“,
„Na kraju sedmog sela malo udolje ima.
Voda i nebo čudesnom ljubavi se grle…“
(A.Kebo)
Došao je među nas i odmah nas zaveo „Debatnim klubom“(nešto kao Klub pisaca), gdje smo dolazili tražiti i čuti lijepu riječ. I dobivali je…i slušali, i sricali, i pamtili. Pamtili Radu, Ivana, Gorana, Mišu, Ibrahima, Maju, Vladu, Nenada, Zlatu i Aliju, naravno, i još puno drugih, koji su tu i tada činili svoje prve, javne „pisane“ korake. I vraćali bismo se kućama i „na vrijeme“ i „na vakat“- kako tko, uz onaj prepoznatljivi miris lipa i ćurlik ponoćnoga ćuka nad mostarskim lipama i platanima, jedva čekajući narednu „debatu“.
Imao je Alija tu riječ koju smo voljeli. Riječ koja mami, koja plijeni, riječ koja tješi i daje nadu čak i u onom „totalnom beznađu“. I davao ju je bezrezervno… svakome tko ju je želio čuti. I uvijek, samo lijepu, toplu…ljudsku riječ.
Nešto kasnije zasuo nas je „Zvjezdanom utopijom“, pa „ Izvorom zagonetke“, pa „Hercegovinom“, koja je…
„Hercegovina: pustara slovenska.
Kameni očaj sabit u neslućenu riječ.
Kuršumima išarana arabeska,
hladna k’o sjeverac, vruća k’o živi kreč“.
(A.Kebo)
Imao je Alek tu riječ i onda kad su „topovi govorili, a muze šutjele“, pa i onda kad su i „topovi i muze zašutjele“. Imao je dovoljno hrabrosti da mijenja ono što je mogao mijenjati, dovoljno snage da podnese ono što nije mogao mijenjati, ali i dovoljno mudrosti da razabere što se može, a što ne može mijenjati. I znao je da je podnošljivost najveći stupanj moći i da je želja za osvetom prvi znak slabosti. I držao se toga. I imao je, stoga, snagu isprike ako bi se o Ljude ogriješio (što je zaista bila rijetkost), koliko i snagu oprosta za one koji su se o njega i Ljude ogriješili, kako u svojoj „Molitvi“ zapisa osnivač katoličkog reda Male braće .
A Ljudi je danas malo, barem ih je malo ostalo u Gradu našega djetinjstva. I mladosti. Pa i nekog srednjeg doba.
Kad malo bolje promislim, ovaj je Grad imao u svojoj povijesti, zapravo dva velika neimara/graditelja mostova. Jednoga, Hajrudina iz šesnaestog stoljeća i drugoga, Aliju Kebu iz dvadesetoga. Oni su gradili i izgradili najvrjednije mostove Grada, s tom razlikom što je Hajrudin, đak Mimara Sinana, gradio most između dviju obala, za što je morao poznavati i matematiku, i građevinu, i kamenoklesarstvo i još mnogo toga što je za gradnju mosta potrebno, dok je Alija Kebo gradio MOST među ljudima, za što je morao biti jednostavno čovjek…pravi čovjek… „od riječi“. Čovjek, kakvi smo, većina, nekad bili u vremenu kad nismo imali ništa-a bilo nam je puno srce, kad su ljudskost, ljubav i Grad bili iznad svih vrijednosti. I činilo se da će ga još dugo, s nestrpljenjem, čekati i susretati njegovi MŐSTARI. A on, kao da je sam u sebi, namah, pomislio da je „došlo vrijeme“…i jednostavno, otišao. Poput Jole, Sule, Isme-Rođe, Ratka-Pike, Sene, Seje, i svih drugih MŐSTARA, da ne nabrajam, koji nenadano skončaše, gušeni i izvana i iznutra zatrovanom atmosferom „mrtvoga mora“ i podijeljenoga grada, u kojem nema čak ni izgleda da se stanje bar malo pomakne prema boljem (ili možda griješim???)…u kojemu se slama do konačnoga loma svaki smjeliji pothvat duha.
Bio je Alija Kebo poput plamena izloženog zlim vjetrovima, vihorima i burama. Njegov životni put najviše je tuklo nevrijeme, posebno ovog „vremena-nevremena“, u njegovih posljednjih šesnaest godina. Njegov je život, naprosto, izgorio u ljudskosti i umjetnosti, u kazivanju riječi, pretačući ih perom u građenje MOSTA i mostova, a gradio ih je čak i tamo gdje se unaprijed znalo da ne može biti „prijelaza“.
Znao je Alija Kebo da mu je samim rođenjem bilo zapisano biti MOST, jer takvi su ljudi iz njegova kraja. I znao je, jako dobro, da tko želi biti MOST, mora biti spreman da se po njemu i gazi. I bio je. Stoički je podnosio sve što je „život sijao i smrt žela“…i izgleda da nije mogao više. Na muke ga je osuđivao život, još od onog „malog udolja na kraju sedmog sela“…da bi ga u MOSTARENJU osudila i smrt. I umro je, bolje reći ugasio se, kao žrtva teških, tužnih i neprebolnih prilika u Gradu, kao umjetnik – pjesnik po vokaciji („poeta nascitur-orator fit“), a ponajviše kao MOSTAR. On je taj dični naziv „rođeni“ (kojim se, danas, tek rijetki još mogu okititi) stekao, ne rođenjem, već radom, ponašanjem, poštenjem, voljenjem i pravim – rajinskim stavom. Doživljavao je Alija Kebo ovaj Grad svojim, njegove žitelje braćom, doživljavao ga je kao čarobnu ljepotu svijeta i najveću vrijednost svoga imetka…A Grad mu je uzvraćao istom mjerom, kao svom najrođenijem, što se dalo naslutiti odmah…na samom početku…od „Debatnog kluba“ do MOSTA…, a što se vidi i dan-danas. Barem vidimo mi koji nešto dulje pamtimo. Hodao je Alija Kebo ovim Gradom i upijao u sebe svu njegovu svjetlost, tonove, boje, karaktere, lica…makar da je sve to nosilo u sebi karakter velike utopije (barem se na nama to ostvarilo), a što svakog pravog MŐSTARA razdire. I njega je razdiralo i…razdrlo. Proveo je Alija Kebo život s nama u Gradu naše mladosti anarhičnom neovisnošću s blagim likom boema, a kako to i priliči istinskim ljudima, ljudima od riječi i pera…. Poetama.
Njegove pjesme, njegove riječi koje pamtim još od mladih dana (imao sam sve njegove knjige, ali su ih neki „knjigoljupci“ spalili kad mi u stan provališe, tamo negdje 1993.) postale su simbol jednog vremena u Gradu, kojega ćemo se, kao lijepog, uvijek sa sjetom prisjećati, a koje će svijetliti, kao zublja, kao „luča mikrokozma“ znakom besmrtnosti, čak i u vremenu kad njihova tvorca odavno više neće biti među živima. Tvorca oplakivanog od svakog tko ga je poznavao, pa čak i od onog koji i nije imao tu sreću, a prijatelj je lijepe riječi, racionalne misli i istinske humanosti. Jer:
„Bilo je jednom doba nepoznato
vječnije od ljubavi
kada se večer spuštala nečujno
za prekinute duše, za kletvu vasioni
nad granjem djetinjstva“.
(S.Galogaža)
Kako shvatiti i prihvatiti tužnu istinu da ovu „riječ“ nećemo više sretati u kasnim noćnim satima, dok bura dere ili južina se sprema, a kiša tek što nije? Onako samog, zamišljenog, zagledanog „u duboke prostore vremena i snova“. Ne znam!
Tek znam da je Alija Kebo bio istinska ljudska riječ koja je svijetlila u tami punih 76 godina i tama je nije obuzela. Bio je riječ topla, iskrena, poštena, „ljuvena“. Riječ koja će se pamtiti dok trajemo, kao i djelo njegovo. Njegove pjesme, ukorijenjene u život, žive s čovjekom i za čovjeka, dišu našim dahom i hrane nas svojim sokovima. Jer, samo čovjek može govoriti čovjeku. Drukčije ne ide. A Alija Kebo je, uistinu, to bio. Čovjek i riječ. I njegova „Hercegovina“, jer nije zaludu zapisao:
„Ona mi je rod i pomozbog.
U mrklini sjećanja sija kao rubin.
Oku nudi draču i glog.
Živ je snujem, mrtav ljubim“.
(A.Kebo)
Zbogom, prijatelju.
Bilo je lijepo i časno poznavati te…a pogotovo prijateljevati s Tobom i slušati Tvoju „neslućenu riječ“, zagledanu negdje daleko…u duboke prostore vremena i snova. Počivaj mirno, snom pravednika na groblju Grada kojeg si neizmjerno volio, među svojim MŐSTARIMA, koji, kao i Ti, prerano odoše. I pogledaj, koji put, odozgo, između zvijezda, na ovu „Zemlju Humsku-voljenu odveć“, na našu i tvoju „hižu Djedovsku u Milama“, na ovu dolinu našeg djetinjstva, što posta dolinom naših suza.
A mi…mi ćemo trajno čuvati naš spomen na Tebe, barem dok nas bude…spomen u riječima, u knjigama, u MOSTOVIMA, duboko svjesni, kao što si i Ti to bio da, „kad odemo s ovoga svijeta neće nas suditi po onome što smo sebi prikupili…već, što smo drugima dali“, ali, duboko svjesni i činjenice da, „tko želi biti MOST, mora biti spreman da se po njemu i …gazi“.
A Ti si drugima dao puno…čitavog sebe, makar da su te, ponekad-poneki znali i gaziti.
Zbogom, prijatelju i …hvala Ti.
I hvala mu na svim mostovima koje je gradio među ljudima i svim MOSTOVIMA koje nam je, u ratu, slao…ni sam ne znam kako. Neka ovo moje „slovo“, makar i sa zakašnjenjem, bude i oproštaj Njegovih istinskih MŐSTARA, rasutih po svijetu, od Njega, kad već nismo mogli doći na zadnji mu ispraćaj. Ali, sretat ćemo se mi često… u Njegovim pjesmama, u kojima je bio i ostao…prava riječ. Ljudska.
Jer, pravi pjesnici nikada ne umiru. Oni se samo rađaju.
U ime njegovih MŐSTARA,
Roko Markovina
Tacno.net