Uskrs u mojoj mahali

Nedostatak jaja morala bi nam namiriti i obojiti mati, a mi bismo obišli sve ćumeze i gnijezda po mahali dok ne stigne Vaskrs.

Piše: Alija Pirić

Rođen sam i proveo djetinjstvo u sredini koju zapadni teoretičari kvalificiraju “hendikepom heterogenosti”, a istočni jedinstvom različitosti – prostor muslimanske mahale u okruženju katoličkih i pravoslavnih svjetonazora. Roditelji su me više puta poučavali kako trebam učiti od drugih ono što je dobro, a ne gledati ono što ne valja. Ovi Drugi bili su katolici i pravoslavni. Ne držim moje roditelje filozofima, ni mimo drugih, tek oni su mi, kao i drugi svojoj djeci, usrdno posredovali praiskonski, dubinsko iskustvo, koje nam pridolazi iz tradicije, a to su govorili njima njihovi roditelji; poštuj druge koliko i sebe sama, jer ako druge smatraš baštinicima i onoga što valja i što ne valja, a istovremeno imaš šta učiti od njih, onda i kod tebe stanuju iste vrline i poroci.
Roditeljska poruka, upakovana u brigu i ljubav, značila je da u neposrednoj blizini, u komšiluku, ima neko ko je drugačiji od mene i da o tome treba voditi računa, na način da posjedujem punu svijest o Drugome i Drugačijem. Istovremeno, naučio sam kako taj Drugi može imati i dobrih i loših osobina, a obaveza je na meni da napravim odabir i arbitražu. Razumije se, kako je razliku između dobra i zla uspostavljala roditeljska procjena, i to je ono što treba gledati s rezervom, jer apsolutno objektivni sud ne postoji među ljudima. Ipak, mjereno ljudskim mjerama, znalo se uvijek gdje je ta magična granica koja nas čuva od grijeha. Činjenica kako imam šta učiti od Drugačijih govori o njihovoj vrlini, ali i o mojoj nesavršenosti pa se gubitak i dobitak, u toj nekoj razmjeni, čudesno podudaraju. Dakle, isplati se takva razmjena sve dok imamo šta razmjenjivati i dok ima ko ukazivati na takvu “trgovinu”. Takva situacija je osiguravala mogućnost kompariranja i mjerenja svojih postupaka spram drugih, koju monolitne sredine nemaju niti imaju potrebu za takvim usporedbama. Otuda je čovjek iz heterogene sredine prije sklon sumnji i samoanalizi vlastitih postupaka, manje siguran u predstavu i sliku o sebi i stoga spreman na razmjenu s Drugim. Spremniji na učenje. Tolerantniji, rekli bi neohumanisti.

 

PO DVA JAJA, SVAKOME JEDNAKO

Danas sam sasvim siguran da se moj identitet zbog tih okolnosti razlikuje od identiteta mojih prijatelja s kojim vodim razgovore o identitetu, a nisu živjeli moje iskustvo, barem ne u tom segmentu. Nepovratno nemamo istu strukturu, odnosno tektonski presjek identitarne mape, jer se na mome rendgenskom snimku vidi jedan sloj koji oni nemaju. A učeni ljudi nas podučavaju kako je identitet svake osobe konstruiran od mnoštva različitih slojeva koji nisu zabilježeni u rodnim knjigama i listama. Naravno, niko ne spori identitarnu pripadnost ljudi jednoj vjeroispovijesti, pa jednoj nacionalnosti, “jednoj etničkoj ili jezičkoj grupi, jednoj široj ili užoj porodici; jednoj profesiji, jednoj ustanovi, jednoj društvenoj sredini”, ali identitet nije nešto što je datost za sva vremena, on se dograđuje, dorađuje, kultivira ili kvari, preobražava cijeloga života. Ja sam sa prijateljem Halilom Hokom Obradovićem više pričao o našem ribarskom identitetu nego o našoj pripadnosti jednom rodnom podneblju, to se jednostavno podrazumijevalo, a mi smo dograđivali naš identitet novom pripadnošću i nismo bili jedini.
Zašto ovo pričam? Kome ovo treba? Pa danas se suočavamo sa totalnom redukcijom našeg identiteta, sa jednim rigidnim ideološkim kresanjem onoga što čini svačiji identitet; složen i jedinstven i neponovljiv. Ideologija ljude reducira na vjersku i nacionalnu razinu, pri čemu nikada nije jasno gdje prestaje vjersko, a počinje nacionalno, niti gdje završava nacionalno, a počinje vjersko. Na ovome pitanju su nam se konci pomrsili i čini se kako će se teško naći kraj i početak. Upravo je ta mrtvouzica omogućila boljarima i vladarima naših života horizont očekivanja poput “ja sam musliman” ili “ja sam katolik”, “ja sam Bošnjak i ništa više”, “ja sam Srbin i ništa više” itd. i time si osigurao kartu za carstvo nebesko, ako li nisi to transparentno pokazao, onda si “obr’o bostan”. Takva Prokrustova postelja koštala je mnoge porodične i lokalne zajednice totalnog raspada i napuštanja zemlje. Kome je to trebalo? Ili je stvar neznanja, osvete ili je nešto treće?
No, da vidimo kakvi će biti moji rezultati testa na “virus pluralnog identiteta”, mogu li biti primljen u čistu rasu ili ću ostati “na liho”. Doduše, niti bi “moji” imali kakve koristi od moga odlaska, a niti bi “njihovi” nešto dobili mojim dolaskom. Ovako je bilo. Proljeće je u moju mahalu djetinjstva dolazilo poljima procvjetalih bijelih ovčica, bijelih rada, ljubičica i ranog behara. Pupoljci i klice otvarali su novu knjigu života. A živjeli smo poratno raskošno siromaštvo i neimaštinu svake vrste. Pedesete godine prošlog stoljeća. Samo je zavičajno i moje siromaštvo lijepo, a svakoga drugog se klonimo kao kuge, sa gađenjem i indignacijom. Bilo je to nakon jednog od brojnih naših “svetih ratova”. Nemojte me pitati kojega. Svejedno. Zbilja je život u svojoj klici uvijek prijatnost, dobro bivstvo, rekao bi filozof. Uz to, mi tada nismo znali za bolje, pa nam je sve bilo lijepo. Ali, jeste li znali, zavičajna tajna čuva i sadrži ključeve našeg identiteta, redoslijedom i snagom dejstva na naše biće, a koji se ne mogu sasvim jasno razvrstati niti po vrijednosti, niti po značenju za nas, većem ili manjem; utoliko prije, što mi takvi, nismo u stanju selektirati duhovno naslijeđe rodnog podneblja, ali smo tada u stanju apsorbirati najviše. Dograđivanje identiteta, kao proces, traje cijeloga života, ali su godine o kojima govorim, u tom smislu, neponovljive, plodne i polivalentne. Jedino tada, u djetinjstvu rodnog podneblja čovjek živi u matici života, a svugdje drugdje je na periferiji, ali rijetki su oni sretnici kojima je dato zavičajno, oni kojima je zavičajna zemlja ostala ispod noktiju. Ljudi su danas bez tog uporišta lutalice i pustolovi, koji o “mistici tla” i onim prvinama zavičajnog podneblja samo sanjaju.
Jedan događaj iz moga djetinjstva ostavio je pečat, ostavio je cijeli jedan sloj u mome duhovnom sinkretizmu, koji će ostati neizbrisiv i nepotisnut. Naime, svakog proljeća, prve nedjelje travnja, dolazio bi Uskrs u našu mahalu, šaren, svečan i neobičan. Toga jutra, ali baš toga jutra, na Uskrs, ranom zorom pred našom kućom bi se pojavio Božo Prkačin, visok, kršan i naočit Dubravac, s brkovima, radi kojih je trebalo prokositi ulicu, kojom je dolazio, i u krtolu, pletenom od brijestova pruća, donio, ah donio, pun krto šarenih jaja. Nekada je to bilo u bijeloj kanti za vodu, obijenoj od bunarskog kamenja. Za svako mahalsko dijete po dva jaja, išarana, crvena, plava, zelena, žuta. Malo mi očiju da gledam, malo mi zraka da udahnem. To je bilo kao da se pojavio Djed Mraz ili kakav Dobri sa onoga svijeta. A mi željni svašta, ali to je bilo nešto posve posebno i naročito. I danas, kad o tome pišem, ja sav trnem od uzbuđenja i radosti, kao da će sada trgnuti Božo sa kantom išaranih i ofarbanih uskršnjih jaja. To je bilo veličanstveno. Taj događaj koji se ponovio svakog Uskrsa, svake godine moga djetinjstva, svaki put u isto vrijeme, nikada neću zaboraviti i pouzdano znam da je ostao kao dragost, kao tajna, kao radost i velika značajka moga bića, mene ovakvog kakav sam danas. Mi bismo, djeca, prišli Boži, čestitali mu Uskrs, a on bi nam “pokučio” po dva jaja, svakome jednako. Na prijestolju smo svijeta.
Danas razmišljam o tome vremenu i o tim antičkim postupcima komšija katolika u vrijeme komunizma (danas svega toga nema, a i ako ima, odvija se u dubokoj ilegali), a za kojega naši “demokrati” kažu kako je bio nedemokratski, pa autokratski, pa fašistički i nema pogrde koju još nismo čuli na račun “komunjara”. Možda je to bila socijalna solidarnost među komšijama, niko nije radio na “državnom” poslu, svi se bavili zemljoradnjom, nisu bili ni članovi Partije pa nisu ni znali za ideologiju, a možda je to bio inat komunistima koji su potcijenili vjeru i dijabolizirali je; svi su išli u crkvu i džamiju podjednako, ali nisam siguran da su se oznojili sveštenici oko ove komšijske ljubavi ili ne znam, a možda je to nešto što je starije od svega ovoga i što je kapilarno pridolazilo iz tradicije komšiluka, a možda nije ništa od svega ovoga, nego nešto metafizičko što nisam u stanju dokučiti. Nije to bio niti samo lični čin, jer bi, koliko sutra, na naša vrata zakucao Mirko Moro i donio punu korpu farbanih jaja, a negdje oko podne nakašljao bi se pred kućom Andrija Bošković Fudžić i sjeo na sećiju s ocem uz kafu, a onda bi, kada bismo mu, mi djeca, čestitali Uskrs, zavukao ruku u veliki džep njegova rašnog kaputa i izvadio svakome po jedno ukrašeno, uskršnje jaje. “O, kako je onda mnogo sunca bilo…”, pjevao je ostarjeli Šantić. Sutradan, na putu do škole nastao bi olimpijski festival “tucanja jajima” sa Boškovićima, Prkačinima, Jurkovićima i Papcima, pa “kom’ obojci kom’ opanci”. Nedostatak jaja morala bi nam namiriti i obojiti mati, a mi bismo “obišli” sve ćumeze i gnijezda po mahali dok ne stigne Vaskrs i dok ne dočekamo našega kuma iz Kozica, Dragu Pudara sa šarenim jajima što je spremila njegova Desa. Radost Uskrsa, Vaskrsa i komšijske ljubavi. Sve stalo u Božinu obijenu kantu, ali položeno u dušama našim. U školi su sva muslimanska djeca dobila po jedno jaje od svojih drugova i drugarica iz razreda. Školsko dvorište je, nakon odmora, bilo šareno od ljupine. Danas ovu uskršnju “ljubav” čestitanja i “tucanja” gledam među vladarima i duhovnicima svih vjera i nacija, na najvišem državnom nivou, i na prvoj državnoj televiziji, ali među narodom toga nema. Posve obrnuto od onog “nenarodnog režima”. Narode moj, ko nam ukrade Uskrs?
Ja sam tada znao da obred šaranja i bojenja jaja nije muslimanski, a jest svih drugih u komšiluku, pa sam se potrudio, mnogo kasnije, ustanoviti o čemu se, zapravo, radi. Uskrs je, dakle, najveći blagdan kršćanstva zato što je to dan Uskrsnuća Isusa Krista. Dan Uskrsnuća se računa četrdeset dana od Pepelnice, vremena koje se naziva Korizmom. Etimologija riječi dolazi iz staroslavenskog jezika, a osnovno mu je značenje, rasti, razvijati se. Nakon završetka Korizme dolazi Cvjetnica, Veliki tjedan koji uključuje Vazmeno trodnevlje: Veliki petak, Veliku subotu i Uskrs. Tako kaže enciklopedija. Pučki običaji nisu jedinstveni, ali je zajedničko ukrašavanje i farbanje jaja i simboli kao što su zečevi i pilići. U nekim zemljama ovaj obred je sekulariziran i ne vezuje se za vjersku agendu, ali u katoličkim se zemljama uglavnom vezuje za vjerski obred Uskrsnuća. Baš ova činjenica bila mi je podstrek i okidač da istražujem dalje; dakle, zašto je taj obred negdje odvojen od vjere i sekulariziran, a zašto opet negdje nije. Odgovor je ubrzo došao. Naime, prije dvadesetak godina dobio sam poziv od iranske ambasade da prisustvujem proslavi persijske Nove godine, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje sam radio, a za tu priliku bit će upriličena naročita izložba u auli rečenog fakulteta. Najprije sam se začudio odakle nova godina 21. marta, a onda zašto izložba. Taj događaj mi je otkrio tajnu i suštinu obrednog farbanja jaja. Na velikim stolovima u auli našeg fakulteta postavljena je novogodišnja sofra sa nekoliko nafaiza, a meni je zakovalo pažnju desetak pletenih košarica šaranih i farbanih jaja. Nikad ni prije ni poslije nisam vidio takve raskošne crteže niti tako upečatljive boje ofarbanih jaja. Figurine zečeva od keramike nose na leđima pune košarice jaja. Zdjelice od istog materijala sa tek izniklim klicama žita Iranci su muslimani, pretežno šiiti. Vodič mi govori kako je to njihov vjerski običaj? Opet moram tražiti knjige.

SIMBOL RAĐANJA I ZAČETKA ŽIVOTA

Naime, iranska (persijska) Nova godina ili Noruz počinje u trenutku kada na sjevernoj hemisferi počinje proljeće, dakle 21. marta. Proslava toga događaja u Iranu i još desetak zemalja svijeta i njegovo obilježavanje stara je oko četiri hiljade godina. Da, da dobro ste čuli; tradicija stara nekoliko hiljada godina. Islam je isto kao i katoličanstvo prilagođavao običaje i obrede koji su mnogo stariji od njih. Svijet je star, nepojamno star. Jaje je u svim civilizacijama simbol rađanja i začetka života, novi život, rođenje, plodnost, obilje i proljeće kao buđenje života. Stari su Egipćani, Perzijanci, Grci i Rimljani međusobno darivali jaja kao simbol novog života, koji stiže nakon zime. Život je u svojoj klici zbilja prijatnost.
Eto tako je bilo. Nisam siguran da sam položio test čistotnosti identiteta, a čitam u knjizi “Lovački psi” Ivana Rihtera, kinološkog sudije, koji veli da kada sudija određuje rasu i kvalitet kučića u novopridošlom leglu, pa ako nađe samo jednu neželjenu dlaku u repu kučića, diskvalificira se cijelo leglo i ekskomunicira iz rase. Kakav rasizam.
Vraćam se mome djetinjskom bjelutku. Hvala ti, Božo, ljudino dubravska. Naučio si me primarnom poslanju svake vjere; imati i pokazati poštovanje i empatiju prema Drugome. Ovoga ću Uskrsa, ako živ budem, obojiti jedno jaje i donijeti na tvoj greb.

 

Oslobođenje.ba, Alija Pirić

3481 Posjeta 1 Posjeta danas