Upeklo ljeto na jugu sjevera, a moje misli odoše na jug juga, u neko drugo vrijeme – ono koje se više niti roditi niti ponoviti neće. Nije ludo, na vrijeme se ustalo sa stola na kojem se zahvalnost prestala služiti. Otišlo na neke druge adrese – tamo gdje su ljudi još uvijek samo ljudi a život fenomen u kojem se uživa i razvija zajedno – različito a ravnopravno.
Bašćina. Šaka grmlja, vodenih zmija i H2O što te zaledi pa te otkravi. Trava spržena suncem i čikovima na koje hiljadu puta stadoh i samoj sebi jezik pregrizoh. Bolje jezik nego da mi babi kažu da lajem.
Bašćina. Gnijezdo ćelopeka, dragih ljudi koji cijelo naše djetinjstvo posvjedočiše, partija skambila i remija, argeta i kavada. Daidža jedan, rođak drugi, školskih sto, gradska raja, Butorovica i “domoroci” – kako smo od milja zvali raju s druge strane udubljenja ispunjenog vodom.
Bašćina. Prve simpatije, ono dječije “hoćeš poći samnom” u zagrljaju zrelijih ljubavi sestrinih i bratovih vršnjaka. Ono kad izletiš iz auta “vas mokar” a borolete trče preko makadama, prelete preko jedne provalije, odlepršaju preko visećeg mosta i onda se Bogu pomole da noge koje ih nose su dovoljno duge da sretno zadnju provaliju preskoče jer tek tada znaš da si došao i da te je tu biti “vazdan” sve dok kući ne dođeš i udariš po satarašu, pečenim paprikama, izlivačama i tri litre vode! Ono znaš – u slučaju da te šlauf kod zadnje kuće prije raskrsnice nije osevapio, prije nego si tadašnji “uber” ili ti ga “molim te stani nam” prevoz uhvatio!
Bašćina – na svakoj karti svijeta nevidljiva, a hiljade na hiljade srca osvjetlilla. Toliko je priča ispričala; da nam je barem šapnula – da sve nakon nje biti će samo loša kopija istinske sreće. Možda bi je više cjenili, pa i onaj čik sto mi stopala sprži – možda bih manje proklinjala.
Bašćina – vrijeme koje se više niti rađa niti ponavlja. Svako naše “šta bi bilo da je bilo” u njemu zamrznuto ostade – zajedno sa najčistijim dijelom nas. ♥️
Dina Mušić Dizdarević
Foto: Fahro Konjhodžić
Foto: Fahro Konjhodžić