KONJHODŽIĆ EDIN:POSLJEDNJA KNJIGA

Umor.Pred njegovim očima je nestajalo jasnoće.Podsjećao ga je na ruku njegove majke, odvela bi ga na krevet i položila u toplu i sigurnu postelju.Umor je bojio sve ovozemaljske stvari nebitnošću, riječi su se povlačile u prolaznost, slike blijedile, a ljudi su smetali. Pisac se razlikovao od trkača jer ne poznaje umor, samo poklekne pred prazninom u sebi i čudi se što ne može dalje.

Nije promijenio svijet. Nije ga ni spasio.Da li je uspio da barem jednog čovjeka poboljša, da i jedno dijete spasi pogrešne misli ili puta? Da li još uvijek vjeruje da sve to nije bitno i da je bitno samo stvarati? I da je umjetnost sfera čovjeka odbjeglog od apsurdne stvarnosti? Sada je sve samo umor. Nijedan čovjek nije doživio njegove knjige onako kako ih je on doživljavao.Nijedna riječ nije bila njegova jer su ih oni doživljavali uvijek kao svoje. I kada bi ga hvalili i kada bi ga kudili, nitko nije čuo njegove riječi, zapisane u grču ili u letu, istrgnute iz napora vlastite svijesti.  Oni su imali svoje riječi, iz njihove glave, bez osjećaja prema toj istoj, ili možda ipak s osjećajem, ali nikada onakvim kakav je njegov. Uzimali bi njegovu rečenicu, izgovarali je ili prepisivali, zašivali na meso vlastitih slika svijeta. Slikao je pjesmama, sklapao mozaik svijeta svojim pričama, popločao put svojim romanima i sve to da bi došli do te njegove slike svijeta, da bi otvorili oči i pogledali dan svojim očima, prisluškivali noć svojim ušima. A oni? Kada bi ga sreli, tapšali su ga po ramenu, izgovarali riječi hvale, konvencionalne i okamenjene fraze, koje su svi otvarali poput flaša na svojim stolovima.Kada bi ga zvanično pohvalili, svi su se slikali s njim,pričali o zvaničnoj pohvali pompozno, kako već dolikuje zvaničnim prilikama.I onda bi se vraćali njegovim rečenicama, već pročitanim, i jedva vidljiva svjetlost njegovih riječi bi se rasplamsala pred njihovim očima u požar oduševljenja, tiha mudrost njegove misli bi postala baklja kulture njihovog vremena.Trebali su zvaničnu sliku, a ne vlastitu, i to što im je on šaptao svojim knjigama gubilo se u jeci službenih,otresitih i sigurno istinitih saopćenja.Gledao je kroz prozor. Miris lipe je ulazio i čistio zrak od dima cigarete.Gledao je ljude.Ako su bili mladi, kretali su se užurbano, ako su bili stariji, usporavali bi korake, plašeći se da s njima ne žure prema smrti.Šta se još moglo vidjeti u gradu osim nakaradnih  ideja nekog tamo bezimenog autora izlivenih u betonske staze koje su mravi koristili zamijenjene su ljudskim ograničenim vidljivim crtama? Po travi se nije smjelo kretati, ona je od prvobitne ljudske staze postala ukras? Ili je bila samo još sjećanje? Na kraju svake ljudske rečenice bi trebao stajati upitnik. Rekli su nam da smo nastali od majmuna i počeli da upadljivo sade drveće po alejama i prave parkove.Ljudski jezik je trpio sve više, nakon deset godina glagola „vršiti“, danas i narednih deset će se sve u jeziku „odrađivati“. Nekada se vršila dužnost, funkcija, selekcija, a danas se sve odrađuje. Zvuk je zamijenio ritam i note su postale suvišne. Pažljivo biranu riječ je zamijenila bujica nebitnih. Brižno odgajano dijete je zamijenilo mnoštvo automobila. Želio je zatvoriti prozor da bi otjerao te slike. Govorili su mu da mu je dobro, da mu je lijepo jer živi u nekom drugom svijetu.Prećutkivao je jezu koja bi ga od toga obuzimala. Svi smo živjeli u istom svijetu. Novine su pričale o zemljama trećeg svijeta. Pokušao je pobjeći negdje drugdje. Ali to su mu rekli i kada bi putovao u druge zemlje. Tamo je dolazio iz nekom drugog trećeg svijeta. Svi su živjeli u svome svijetu, samo su to neki priznavali, a neki tražili legitimitet samo za svoj. I onda se pojavio mali šareni čarobnjak, kojeg su prvo isporučivali u drvenim kutijama, a kasnije u sve ljepšim oblicima vještačkih materija, koje priroda nije mogla stoljećima svariti.Taj čarobnjak TV je ujedinio sve svjetove u jedan. Pred njegovim riječima su ljudi gubili sposobnost čitanja i razmišljanja. Želio je da prestane s pisanjem, da napusti riječ pred slijepcima što gledaju samo jednu sliku istog formata, ali tada je taj mali čarobnjak proglasio promjene.Ljudi su počeli da pričaju o tome, kako se mijenjaju, pri tome su im se oči širile i skupljale.Divio se tom malom čarobnjaku, koji je hipnotisao tolike ljude, ubjeđujući ih da su se onakvi isti promijenili.

Obećao je sebi još samo jednu knjigu.Posljednju. Želio da je još jedanput otme par riječi malom čarobnjaku. Bio bi sretan, kada bi te riječi bile u svakoj glavi drugačije, kada bi postale cigle različitih kuća ljudske spoznaje. Da svako iščupa za sebe neku neku njegovu rečenicu, da je zgrabi i zalijepi na neku svoju oglasnu tablu za druge ljude. Strepio je nad životom riječi,strepio je pred njenim ubojicom, pred ehom. Znao je da riječ umire u najstrašnijim mukama kada je ponavljaju. A mali čarobnjak je svakim danom ubijao stotine. Skupio je staračku snagu i počeo s Posljednjom knjigom. Veliki ormar u njegovoj radnoj sobi,  prepun knjiga morao se nakloniti krevetu, kojeg je on tu postavio da bi se mogao odmarati. Krevet je ispunio dužinu, radni stol širinu sobe, dok je ormar s knjigama osvojio visinu. Sve ostale dimenzije je ispunio njegov strah od smrti. Plašio ga je umor, osjećao ga je kao simptom smrti kojom je čovjek inficiran od rođenja, te je samo vrijeme inkubacije različito od slučaja do slućaja.A umor se snažio svakim danom, rastao je brzinom malog djeteta.Rukopis bi ostavljao na najnižu policu ormara kada bi ga on savladao i spustio se sa sjećanjima u krevet. Budile bi ga misli, tražile da ih zapiše i on se naprezao popustljiv kao pred mladom djevojkom.Crtao  bi ih na papiru, nije volio štampu, jer bi onda riječ umirala u ponavljanju, gušila se u grafitu ili trovala u tinti, ovako nastala rukom imala je samo jedan oblik, jedinstven, i on bi ga osjećao, dodirivao vrhom svoje olovke. Umor ga je tjerao u krevet i on mu se suprostavljao tek toliko da bi odložio rukopis na polici.

Bili su to kišni dani i mogao je bez problema spavati. Klima se mijenjala i on se više nije radovao proljeću koje je donosilo smrt njegovim vršnjacima, nego jeseni za koju je znao da će je preživjeti.Gledao je u svjetloplavi plafon, koji su tako po njegovoj volji okrečili. Čekao je san, jedinu izvjesnost ljudskog puta neizvjesnosti. Svjetloplava boja se počela pomjerati pred njegovim očima. Njegovo tijelo je periodično mijenjalo svoj položaj. Sve se treslo bez privilegija i iznimki, jer se čovjek mora tresti sa zemljom.  Pogledao je svjetloplavu boju. Gledao je u beskrajnost tog svjetloplavog kao da se nebo po prvi puta pomjera pred njim. Svjetloplavo se više nije pokretalo, nije ni nebo. Sve je prekrila crna boja obrušenih knjiga. Trebalo je jako puno vremena da ga pronađu ispod knjiga.Preživio je. Crna boja knjiga mu je oduzela sve što je znao i pamtio. Sjećao se samo jedne knjige. Posljednje.

NAPOMENA: prof.dr. EDIN KONJHODŽIĆ je sin Seada(Seje)Konjhodžić i Emire(rođ) Pašović.Živi i radi u USA.

Izvor:Edin Konjhodžić:Rječnik robova;Zenica: Vrijeme 2003.

Priredio:Kemal Mahić

939 Posjeta 1 Posjeta danas