ESAD BOŠKAILO: ‘Napisao sam knjigu kako su me Hrvati mučili u logorima HVO-a jer želim da ljudi shvate besmislenost ratova’

Ranjen i budan” naslov je knjige Esada Boškaila, liječnika iz Počitelja, u kojoj je opisao šokantna iskustva zlostavljanja u logorima HVO-a u kojima je bio zatočen od travnja 1993. do travnja 1994., nakon čega je s obitelji emigrirao u SAD i ondje postao psihijatar specijaliziran za traumu. Boškailovo svjedočanstvo, koje je napisao s američkom novinarkom Juliom Lieblich, na engleskom je 2012. objavio Vanderbilt University Press, pod naslovom “Wounded, I’m more awake”. U lipnju ove godine bosanski prijevod te knjige, naslovljen “Ranjen i budan”, objavila je Dobra knjiga iz Sarajeva.

Esad Eso Boškailo rođen je u Počitelju 1959., a Medicinski fakultet završio je u Sarajevu 1984. godine. Do rata je radio u Čapljini kao liječnik, a nakon napada srpskih snaga na BiH priključio se HVO-u i organizirao sanitet na području Čapljine i Počitelja. HVO ga je zarobio u travnju 1993. pa je bio zatočen u šest logora HVO-a, među kojima su i oni najzloglasniji: Dretelj, Heliodrom, Gabela, čapljinski silosi… Nakon oslobođenja i emigracije u SAD smogao je snage da prevlada teška sjećanja i psihijatrijski se specijalizira za liječenje traume. U intervjuu za Nacional govori o svom iskustvu te iznosi mišljenje o tome kakve bi odnose trebalo graditi na području bivše Jugoslavije.

NACIONAL: Kako je nastala vaša knjiga?

Dugo sam razmišljao trebam li je uopće napisati. Kao srednjoškolac i kasnije kada sam u Ameriku došao kao prognanik, čitao sam Viktora Frankla, psihijatra koji je preživio Auschwitz. Na engleskom je njegova knjiga objavljena pod naslovom “Men’s search for meaning” (Čovjekovo traganje za smislom), a Frankl je dobro poznat i kod nas. Kada sam u Chicagu pročitao njegovu knjigu, shvatio sam da je ono što je on napisao istovjetno mojim razmišljanjima. Ljudi, kolege, pitali su me zašto ne pišem o svojim iskustvima, a ja bih odgovarao da nakon Frankla nemam što novo reći. Jednom sam na Harvardu držao predavanje. U prvom redu sjedio je Robert Jay Lifton, prvi američki psihijatar koji je, vrlo brzo nakon Drugog svjetskog rata, otišao u Hiroshimu i Nagasaki i ondje istraživao traumu žrtava atomske bombe. Lifton je, također, javno govorio i o genocidu u Bosni i Hercegovini. Kada sam završio predavanje, čestitao mi je i rekao da moram govoriti kako koristim svoje iskustvo u liječenju drugih ljudi. “Moraš to objaviti”, rekao mi je. To je bilo 2010. i tada sam odlučio napisati knjigu.

NACIONAL: Kako danas, 29 godina kasnije, gledate na sve što se dogodilo?

S godinama se razmišljanja i stavovi nadopunjuju i proširuju. I meni se dogodila takva transformacija. U početku sam bio ljutit, naročito na ljude za koje sam mislio da su mi trebali pomoći, a nisu. S vremenom, došao sam do točke u kojoj, danas, kažem: „OK, to se dogodilo.“ Ali sada je možda došao trenutak – i to je glavni razlog zbog kojeg sam pristao govoriti za Nacional – da započne proces u kojemu ćemo svi zajedno reći da je patnja, patnja običnih ljudi, univerzalna i da je vrijeme da se ona pokuša zaustaviti. Ja sam liječnik i moja je misija bila pomagati ljudima. A onda, iz čista mira, samo zato što mi je ime Esad, dođe netko i stavi me u taj logor i prisili da preživim sve te patnje i torture. Smršavio sam bio pedesetak kilograma, vidio ubijanja… Sad to želim iskoristiti i ljudima reći: može se bez toga! I mi moramo bez toga! U važnoj knjizi “Trauma i oporavak – struktura traumatskog doživljaja”, koja je prevedena na naše jezike, američka psihijatrica Judith Lewis Herman kaže da je uobičajeni odgovor na zločine – izbaciti ih iz svijesti. Jer tko to može držati u glavi? Neke su traume toliko strašne da ih je teško čak i izgovoriti. Ja sam u svojoj knjizi napisao samo manji dio onoga što sam vidio – jer tko bi to čitao? Suautorica Julia Lieblich i ja smanjivali smo te strahote do te mjere da ih se može čitati. Na našim se jezicima kaže: To je neizrecivo. Međutim, zvjerstva se odbijaju pokopati. Postoji jaka želja da se zločini poriču i negiraju, ali postoji i želja da se kaže, da se o njima govori. Eto, zato sam napisao knjigu. Ako želimo krenuti u budućnost i bolji život, o tome moramo govoriti.

NACIONAL: Koliko je važno priznati zločin?

To je najvažnije: priznati zločin i ispričati se. Treba se ugledati na Nijemce, koji su rekli: „Da, mi smo to učinili. Mi se sramimo.“ Rekli su to zato što su htjeli iznova biti ponosan njemački narod, pripadati dunjaluku, svijetu, humanizmu, biti dobri Nijemci i dobri ljudi. Rekli su da se srame onoga što su neki od njihovih ljudi učinili. Ali to nije značilo da cijeloga života moraju živjeti u mržnji i u patnji. Što se našeg slučaja tiče, hrvatski političari moraju priznati zločin i moraju se ispričati. To je preduvjet da idemo dalje. Svjestan sam da je vrlo teško prihvatiti da je neki tvoj sunarodnjak radio takve stvari. Ne kažem da je to lako. Ali je neophodno. To sam želio reći i zato sam pristao na ovaj intervju. Evo zašto: čovjek u zapadnoj Hercegovini, u Dalmaciji, u Zagorju, koji se rodio 1985. ili 1990, danas ne zna što se događalo u Dretelju i drugim logorima. Ne krivim te ljude ni za što. To su fini ljudi koji žele živjeti isto kao i svi mi, lijepo i pošteno. Ali oni nemaju druge istine od one koju pripovijedaju hrvatski političari i hrvatske novine. Oni imaju pravo čuti i drugu stranu, imaju pravo znati istinu, bez mržnje. Imaju pravo znati istinu o Dretelju i drugim logorima. Ja sam bio u šest logora. I jest, svakoga dana su nas ubijali u Dretelju. Zašto? Zbog drukčijeg imena. Često se na mene ljute religiozni lideri kad ja kažem – jesu li nas ubijali zbog toga što misle da je njihov bog ljepši? Ili netko misli da je naš bog ljepši? Je li to razlog da itko ikoga ubije? Svačiji život je vrijedan.

NACIONAL: Možete li opisati kako ste uhapšeni?

Nas šestorica otišli smo u Zagreb, u konzulat BiH, pokušati pronaći pomoć u hrani jer je hrane već ponestajalo. Otišao sam s fronta, na kojem smo se s Hrvatima zajednički branili od četnika. Sjećam se da smo pjevali u autobusu. Ljudi su nas smatrali herojima. Pričali smo im kako se borimo. Bio sam cijelo vrijeme na frontu, nikako nisam išao kući. Bio sam liječnik i vodio sam sanitet za ovaj dio Hercegovine. Ali kad smo stigli u Zagreb, dobili smo vijest da hapse intelektualce u Čapljini. Bio je to šok.

NACIONAL: Bili ste u uniformi HVO-a?

Jesam. Kad smo čuli vijesti o hapšenjima u Čapljini, nas trojica odlučili smo se vratiti. Sjedio sam u autobusu s nekim tipom koji je izvadio nož i rekao: „Ideš ti dolje da kolješ balije? Prvi koji mi dođe, zaklat ću ga.“ Sreća da mu nisam rekao svoje pravo ime. Promjena se dogodila u nekoliko dana. Politika se promijenila i nametnula transformaciju i običnim ljudima. Kad sam došao i vidio što je, rekao sam supruzi: „Nećemo ostati u kući da me ne uhapse pred djecom.“ Znao sam da će me uhapsiti. Bježati nisam htio jer sam mislio da bi mi pobili ženu i djecu. Tako sam izašao u kafić u mom Počitelju u koji sam uvijek zalazio. Bilo je to 13. travnja 1993. Tu me zaustavilo tridesetak naoružanih mladih momaka. Pitao sam ih imaju li nalog. Odgovorili su da nemaju i da im ništa ne treba. Imao sam dojam da su se i oni prepali. Sigurno im nije bilo drago. Više su se tresli od mene. Dok su me vozili kroz Čapljinu, jedan od njih mi kaže: „Doktore, ded molim te, sagni glavu, da ljudi ne vide, ipak tebe svak zna.“ Ja kažem: „Neću glavu saginjati.“ „Moraš.“ „Neću, ubijte me ovdje.“ Kad sad to pripovijedam, izgleda drugačije: danas bih vjerojatno sagnuo glavu. Ali doznao sam kasnije da je taj postupak mnogima pomogao da pobjegnu: jer kad se pročulo da su mene uhapsili, bilo je svima jasno da mogu bilo koga. Bio sam košarkaš u lokalnom klubu, doktor u hitnoj pomoći, mnogi su me ljudi poznavali, s mnogima sam bio dobar.

NACIONAL: Razgovarajmo o poslijeratnom odnosu ovdašnjih društava prema zločinima. Mnogo se govori o tranzicijskoj pravdi. Najveći dio tog procesa sveo se na kaznenopravnu odgovornost počinitelja zločina. Kako doživljavate proces tranzicijske pravde?

Pravda je neophodna. Ona je početak i preduvjet pomirenja. Pravda ide u dva pravca: potrebno je društveno pomirenje i individualna pravda. Ne može se ići naprijed dok se zločini ne priznaju, dok se ne izrekne isprika i dok se ne odgovori na pitanje hoćemo li i dalje živjeti u mržnji zato što netko ima ovakvo ili onakvo ime ili ćemo zajedno raditi, trgovati, ići u školu, razmjenjivati znanja, liječiti jedni druge i tako dalje. Pravda je jako važna, ali je došla kasno. Ovdje se i dan-danas govori o „tri strane“. Što se mene tiče, postoji jedna strana: strana humanizma. Želim da moja djeca žive u miru i to želim svakome – i ljudima u Splitu, i u Zagrebu, i u Kragujevcu. Da bismo mogli tako, moramo izreći što se dogodilo. Ne vjerujem da je Haaški sud bio naročito naklonjen Bošnjacima. Činjenica je da su srpski optuženici pred Haaškim sudom dobili uvjerljivo najviše kazni: za zločine u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu osuđeno ih je šezdesetak; dobili su šest doživotnih kazni, a ukupni iznos zatvorskih kazni premašuje i devetsto godina. Za zločine nad Bošnjacima u BiH osuđeno je sedamnaest Hrvata na ukupno 298 godina zatvora. Kod Bošnjaka je šest presuda: četvorica pripadnika Armije BiH dobila su ukupno 50,5 godina zatvora. To je omjer zločina i pravde. I zato se ne može govoriti da su sve tri strane iste. Nisu: u Sarajevu nije srušena pravoslavna crkva, u Banjaluci džamija jest. A u Sarajevu je bio rat, a u Banjaluci nije. U Počitelju je srušena džamija, a na bosanskoj strani Neretve nije srušena katolička crkva. Znači, moramo ipak govoriti o činjenicama. Moramo vidjeti što se dogodilo i zašto, da se ne ponavlja iznova našoj djeci, jer ljudi zaslužuju bolje od ubijanja.

NACIONAL: Jesu li kažnjeni ljudi koji su vas uhapsili?

Za Boška Previšića, koji je ubijao u logoru i kojemu u knjizi navodim nadimak Boko, baš je prošloga tjedna objavljena vijest da je još 2018. u Hrvatskoj osuđen za ratne zločine u logoru Gabela. Osuđen je na osam godina zatvora. Osobno sam svjedočio njegovim ratnim zločinima. I sam sam Previšićeva žrtva. Pravda kasni, ali dođe, kad-tad. Naravno, bilo bi bolje da je uhapšen i osuđen odmah poslije rata, ali nikad nije kasno. Ratni zločini ne zastarijevaju, a pravda je preduvjet pomirenja. Drago mi je što sam saznao da je osuđen. Ta informacija nije bila poznata. Objavljena je tek prošloga tjedna i drago mi je zbog toga, jer sam svih ovih godina znao da će zločinac tako završiti.

NACIONAL: Kako komentirate način na koji se hrvatske vlasti odnose prema ratu HVO-a i Armije BiH te logorima za Bošnjake, u kojima ste i vi bili zatočeni?

Da bi se tako nešto priznalo, treba imati ljudskosti i poštenja. Mi znamo kako političari u BiH žive. Njima ova situacija odgovara, a oni to neće priznati, prije svega zato što čuvaju pozicije. Priznaju li, nitko ih neće ponovno izabrati na položaje na kojima jako ugodno žive. Ustraju u polarizaciji i nacionalizmu, koji razdvajaju ljude i potpiruju strah. Kada je čovjek u strahu, ne može razumno rasuđivati: „Oni će vas napasti, a mi ćemo vas braniti.“ Priznanje zločina, onako kako je istražen i presuđen u Haagu, bit će prvi korak prema uspostavljanju odnosa Hrvatske i BiH kakvi i trebaju biti odnosi susjednih zemalja: suradnja, međusobno posjećivanje, razvijanje ekonomije, znanja, umjetnosti, slikarstva… Nikad neću pristati da me netko karakterizira samo kao Bošnjaka. Ja sam, prije svega, čovjek, otac, brat, znanstvenik, profesor… Znam tko sam, imam identitet i on mi je potreban, ali ne pristajem da me itko sužava na “Bošnjaka”. Znači, priznanje zločina – to je prvi uvjet. Bez toga odnosi ne mogu ići nabolje.

NACIONAL: Vaša knjiga obrađuje i razdoblje nakon oslobođenja iz logora, u Americi. Kako su se izbjeglice rehabilitirale i nosile s traumom nakon što su napustile BiH? Koliko je to bilo teško? Je li proces izlječenja završen?

U Ameriku sam došao 1994. izravno iz logora, ako se ne računa kratko razdoblje u izbjegličkom kampu u Gašincima. Nisam govorio engleski, trebalo je naučiti jezik. Vrlo brzo, za tri ili četiri mjeseca, počeo sam raditi u programu mentalnog zdravlja za izbjeglice. Liječili smo ljude individualno. Potom su se počele formirati zajednice: kulturni krugovi, sport, muzika, druženja… Mnogo smo toga organizirali. Izlječenje je proces. Na osobnoj razini, svatko sam sa sobom mora dosegnuti točku u kojoj može reći: “OK, to mi se dogodilo. Što sad? Hoću li cijeloga života živjeti u mržnji ili ću prihvatiti što je bilo i krenuti dalje?” Jako je važno osvijestiti da se prošlost ne može promijeniti, ali se ne može živjeti ni u budućnosti. Živi se danas. Treba reći da je izlječenje ljudi u Americi i drugim zemljama na zapadu išlo mnogo brže nego u BiH zato što postoje uvjeti da se čovjek vrati svom prijašnjem poslu. Psihijatrija kaže da je čovjek od traume izliječen kad vrati sposobnost prijašnjeg funkcioniranja. Jedan od najvažnijih kriterija u psihijatriji za to je li nešto bolest ili nije, jest funkcioniranje: jesi li u stanju raditi i imaš li interpersonalne relacije. Ako si to uspio, izliječen si. Naravno, proces izlječenja još uvijek traje, ali lakše je bilo onima koji su se izmakli od prostora i ljudi koji su izvršili zločine. Razgovarao sam jednom sa psihijatrom koji me pitao što mislim o traumi. Odgovorio sam mu izrekom sufijskog mistika Rumija iz 13. stoljeća, koji je rekao: “Rana je mjesto kroz koje u tebe ulazi svjetlost.” Kad govorim o traumi, ne govorim o PTSP-u, koji je bolest, karakterizacija. Mislim da mi je trauma pomogla da postanem bolji. Oporavak od traume može rezultirati drugačijim, unaprijeđenim pogledom na život. Ali to je žrtvama u Americi mnogo lakše jer postoje pogodni uvjeti. Ondje, na primjer, jako dobro surađujem s liječnicima iz cijele Jugoslavije, a to je moguće zato što nam uvjeti omogućuju.

NACIONAL: Taj odgovor nameće pitanje kako se žrtve traume mogu s njom nositi u BiH, pa i na Kosovu i u Hrvatskoj, gdje uvjeti za takvu vrstu izlječenja najčešće ne postoje?

Sigurno mnogo teže. Ljudi žele normalno živjeti, a ako nemaš uvjeta ni za pristojnu egzistenciju obitelji, oporavak ide mnogo, mnogo teže. Istraživanja su dokazala da je kroz traumu puno lakše proći ljudima koji žive u dobro organiziranoj zajednici. Također, lakše su se oporavili oni koji su se vratili svom prijeratnom poslu. Dat ću vam primjer: doktorica koja je meni prije rata bila šefica u hitnoj službi, starija od mene, poslije rata je morala čistiti sobe u hotelu. Nisu joj dali raditi na prijeratnom poslu jer je Bošnjakinja. Na njezino mjesto doveli su mladu doktoricu od 25 godina. I kako da u takvim uvjetima razgovaramo o oporavku od traume? Ta žena, sjajna doktorica, ovdje čisti sobe, a mene su u Americi, čim sam završio specijalizaciju, postavili za profesora za univerzitetu. I nitko me nije pitao za naciju i vjeru, nego što piše u mojim radovima. Eto, to je razlika u uvjetima za oporavak.

NACIONAL: Iz vašeg odgovora proizlazi još jedno važno pitanje: koliko ratne traume – koje su u BiH, u manjoj ili većoj mjeri, pogodile svakog stanovnika – mogu utjecati na političku situaciju? Drugim riječima, može li zemlja s takvim ratnim nasljeđem izgraditi uzornu europsku demokraciju, što se od BiH uporno očekuje, a da se u isto vrijeme, na političkoj razini, psihološki učinak ratne traume uopće ne uzima u obzir?

Ogroman je jaz između „običnih ljudi“ i političara. Ogroman je broj ljudi koji žive na rubu egzistencije. Osobno poznajem mnoge koji jedva spajaju kraj s krajem. A postoje i oni drugi, takozvani političari, koji ovu situaciju koriste i koristit će je sve dok ljudi budu, da tako kažem, zatvorenih očiju. Golema je polarizacija i razdvajanje ljudi. Političari žive tako da bi trebali raditi tristo godina da od plaće zarade ono što imaju. Njima ova situacija odgovara. Vjerujem samo u osobnu revoluciju u ljudima, koji će reći: Pa ne moram ja više glasati za ovoga koji me goni u mržnju. Ta se osobna revolucija mora dogoditi. Ljudi imaju moć na izborima promijeniti vlast. Ali prije izbora kreće nacionalistička, da ne kažem fašistička, kampanja i ljudima se ugoni strah. A kad se čovjek boji, ne vidi ništa i ponovno zaokružuje iste.

NACIONAL: Ali kako da se ljudi opterećeni ratnom traumom oslobode straha? Kako psihoterapija odgovara na to pitanje? Je li traumatizirani čovjek sposoban ne bojati se?

Jest. O životu se radi: što dalje? Ljudi mogu shvatiti da ih političari koriste za svoje ciljeve i mogu odlučiti da se to može i mora mijenjati. To je njihova odgovornost: promijeniti političare koji šire mržnju i nacionalizam da bi neometano vladali i bogatili se.

NACIONAL: Vratimo se načas na knjigu. Opisali ste sudbinu svog prijatelja Kape. U Hrvatskoj je sudbina tog čovjeka uglavnom nepoznata. Opišite je.

Sretan Kapetanović Kapa i njegova supruga Vera, katolkinja, Hrvatica iz Čapljine, moji su veliki prijatelji. Cijeloga života bili smo zajedno. Po zanimanju tokar, Kapa je bio pravi genij tehnike. U JNA je završio Školu rezervnih oficira u Bileći. U ratu protiv četnika 1992. vodio je jednu od najkvalitetnijih jedinica HVO-a na području Počitelja. U ratu je mogao ono što nitko nije mogao. Bio je od pravih heroja. Kada smo mi uhapšeni, Kapa nije pristao predati oružje. On, pripadnik HVO-a, branio je Počitelj kada su ga napale brigade Herceg-Bosne i iz Hrvatske. Držao je Počitelj. Nisu ga mogli uhapsiti pa su djecu i žene doveli na trg u Počitelju i na megafon zaprijetili da će ih ubiti ako se Kapa sa svojim ljudima ne preda. Obećali su mu slobodu, ali su ga ubrzo prebili i ubili u prostorijama MUP-a Čapljina. Tog dana, bio je 2. srpnja 1993., slučajno se dogodilo da je u Dretelju, gdje sam bio zatočen, jedan zatočenik doživio srčani udar pa su me, kao liječnika, zatražili da ga otpratim u hitnu u Čapljinu. Ondje sam vidio Kapu, strašno pretučenog. Opisao sam to u knjizi. Te večeri su ga ubili. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su desetak godina kasnije, u jednoj grobnici na splitskom groblju Lovrinac, s još pet ili šest tijela. U potrazi je veliku pomoć dala administracija SAD-a, gdje živi Kapin brat Nedim Kapetanović. Kapino je tijelo identificirano, ali je trebalo čekati sve do 2013. da bude predano BiH te je, na 20. obljetnicu ubojstva, pokopan u Počitelju.

NACIONAL: Je li ikada precizno ustanovljeno kako je ubijen i kako je njegovo tijelo iz Čapljine dospjelo u Split?

Ne. Mi tada nismo ni znali da je ubijen. U logorima smo čuli glasine. Do dana današnjeg ne zna se pouzdano što se dogodilo. Postoji dokument HVO-a, prema kojemu su ga prebili i ubili pripadnici jedinice „Ludvig Pavlović“.

NACIONAL: Molim vas da opišete sadašnju situaciju u svom Počitelju. I o tom spomeniku orijentalne arhitekture u Hrvatskoj se jako malo zna. HVO ga je spalio do temelja i minirao tamošnju džamiju. Kako je danas u Počitelju?

Prvi put sam se vratio 2002. U mojoj su kući bili Hrvati s područja Kaknja. Izašli su nakon intervencije UN-a. Emotivno mi je bilo jako važno ući u svoju kuću. Danas, Počitelj je došao do stadija da ljudi fino i normalno žive. Pokušavaju surađivati, komšiluk se obnavlja. I obnova ide. Te procese nitko ne može zaustaviti. Naravno, ekonomija ne stoji dobro. Ima ljudi moje generacije koji ne rade. Ali vratili su se ljudi koji vole Počitelj. Ispričat ću vam detalj koji govori koliko se stvari ipak mijenjaju nabolje: 2002. godine gazda pekare u Neumu nije me htio uslužiti jer sam naručio „hljeb“. Ove godine bio sam na Visu. Ulazim ja u pekaru na Visu, puna je radnja, sve domaći ljudi. Kažem ja, onako veselo, u šali: “Dobro jutro. Isključivo zahtijevam da mi date bosanski crni ražovi hljeb.” Kaže ona meni: “Evo ga, doš’o jutros, iz Bosne, samo za tebe.” I svakoga jutra ja kupujem, a ona kaže: “Evo ga, Bosanac doš’o.” A on meni u Neumu 2002. ne da, jer sam tražio „hljeb“. Ne krivim ja tog čovjeka: njemu je ta mržnja nametnuta. Mislio je da se hrvatstvo brani tako što mi neće dati hljeb

1453 Posjeta 1 Posjeta danas