Narodna pjesma Muslimana u riznici svjetske kulture odavno predstavlja dragulj velike vrijednosti, priznat i cijenjen.
1T74. godine u prevodu Alberta Fortisa “Hasanaginica” je oduševila kulturne krugove Evrope i pođstakla mnoge kulturne evropske duhove da se zainteresiraju za muslimansku narodnu pjesmu. Gete je preveo “Hasanaginicu” na njemački a Herder ju je 1778 uvrstio u antologiju svjetske poezije.
Pod uticajem Herderovih ideja zainteresirali su se za našu narodnu pjesmu i drugi veliki duhovi evropske književnosti i nauke: Merime, Valter Skot, Grim, Lamartin, Mickijevič i drugi.
Uočavajuće sve njene moralne, nacionalne i stilske kvalitete, književna Evropa je otkrila sve vrijednosti naše narodne poezije. Tako je dr. Georg Stadmuller rekao da baš ove pjesme “po ljepoti oblika i po etičkoj dubini spadaju u najvrijednije tvorevine epskog pjesništva svih naroda. Neke od njih dosežu razinu svjetske književnosti, te se mogu izjednačiti sa pjesmom o Nibelunzima ili Homerom”.
Ulazeći u evropsku kulturnu zajednicu pomoću narodne pjesme, naš narod je tek u 19. stoljeću shvatio svu vrijednost svoga poetskog blaga.
Prolazeći kroz različite historijske faze muslimanski narod i njegova kulturna baština svojatani su i omalovažavani.
Poznato je da sami Muslimani nažalost sve do najnovijih vremena nisu imali stručnih sakupljača koji bi se posvetili tome poslu i koji bi sa ljubavlju dostojnom veličine muslimanske narodne pjesme borili za njeno očuvanje i afirmaciju.
Tako je došlo do toga da su mnogi sakupljači narodnog blaga vršili krivotvorenje, mijenjali tekstove cijelih pjesama ili pak samo imena i običaje u njima. Na taj način je obmanuta evropska a isto tako I neupućena domaća javnost o porijeklu i pravoj vrijednosti tih pjesama.
Kao što ljubav prema majci ostaje uz nas i ne može biti umanjena, tako naša pjesma treba ostati uz nas.
Ime dr. Himze Polovine svima nam je veoma dobro poznato. Kulturne vrijednosti našeg naroda I njegova tradicija, sa beskrajnom ljubavlju i istinskim osjećanjem naših vrijednosti i pripadanja njima, utkivana je njegovlm baršunastim i sjetnim glasom našeg čovjeka. Muslimanske narodne pjesme u njegovoj izvedbi postaju bliže nama, postaju integralni dio našeg života svakidašnjice. One na taj način postaju dio muslimanske kulture, a time i dio općejugoslovenske kulturne baštine.
PREPOROD: Vi ste danas jedan od rijetkih koji sa puno ljubavi i pažnje, znalački i dostojanstveno, njegujete muslimansku narodnu pjesmu. Šta za vas ona znači?
HIMZO: Rekoste, jedan od rijetkih, dodao bih možda i jedini koji u svom repertoaru ima isključivo muslimanske narodne pjesme. I danas se komponiraju pjesme u duhu muslimanskih, ali mene prvenstveno zanimaju stare, izvorne. Razlog ovome je, između ostalog, moje učenje pjevanja kod prof. Ninković u Beogradu. Ona mi je savjetovala da tu pjesmu njegujem, da mi ona “leži”, i govorila mi je često, “Himzo, ništa nemoj pjevati samo to, i slavu vam niko potamniti neće”. Od tada ja počinjem još studioznije da izučavam i pjevam muslimansku narodnu pjesmu. Za svoj program pored posebne melodike tražio sam i poseban sadržaj.
Međutim, šezdesetih godina počinju se masovno pjevati komponirane “narodne” pjesme. Kompozicije su nicale preko noći. Ja odjednom pošto nisam imao svog kompozitora nisam pripadao nijednoj diskografskoj kući, ostao sam da pjevam izvornu pjesmu. I uspjeh nije izostao. I dan danas ja to pjevam i uočavam da ta pjesma postaje sve više cijenjena. Jasno, ostao sam po strani tih kretanja u kojima se nalaze većina pjevača.
Meni ovakvo pjevanje čini zadovoljstvo a finansijsku korist od tog pjevanja vidim kao drugorazrednu. Moj odnos prema pjesmi je čisto jedna ljubav, jedan način života. Za mene je rekao jedan moj kolega, “Himzo, ti si vrijedan ali sve sporo postižeš, zato što si introvertan”. E baš zbog te moje introvertnosti ja volim pjesmu. Najčešće pjevam sebi kod kuće kad me niko ne sluša. Moje poimanje pjesme i njene uloge u društvu ne dozvoljava mi da svašta pjevam.
PREPOROD: Da li se o toj pjesmi dovoljno zna?
HIMZO: Ja bih rekao da je sevdalinka djelimično rezultat njegovanja bogatog kultumo-pjesnlčkog života kod nas u prošlosti. Inače toj pjesmi nije poklonjeno dovoljna pažnje a naročito u našim publikacijama I udžbenicima. Među narodnim pjesmama mogu sa naći i one ko|ima su autori neki od onih iz velikog broja naših pjesnika prekrivenih velom zaborava. Iznenadio sam se kad sam čitao djela Muse ĆazIma Ćatlća i vidio da jedna pjesma koju sam ja pjevao sedam godina je njegova. Koga da krivim što sam ja maturirao gimnaziju koja u svom programu nije Izučavala Ćatića. Čak nijednog književnika Muslimana nismo ni pomlnjali. Koga da krivim, koga da optužim? Mislim da je to jedan od razloga.
PREPOROD: Da li novi uvjeti priznavanja Muslimana kao naroda pružaju nove mogućnosti za afirmaciju naše kulturne baštine, a time i naše narodne pjesme?
HIMZO: Naravno! I na samo da pružaju već i obavezuju!
Smatram da moja djeca moraju imati bolji uvid u muslimansku prošlost i kulturu nego što imam ja. Ko će im to dati? Da li će naši novi udžbenici biti obogaćeni građom iz naše prošlosti ili će se uvid u nju sticati nekim drugim putem, ja to ne znam.
Inače ovom periodu je prethodilo vrijeme zatišja u kome su ljudi sputavali svojo osjećaje, borili se protiv sebe i potiskivali svoje želje. Sada to ispoljavaju u jednom novom vidu, u jednom novom kvalitetu i mislim da je ovo početak nove renesanse našeg naroda.
PREPOROD: Šta je za vas sevdah?
HIMZO: Sevdah je za mene sve ono što čovjeka čini i nesretnim i tužnim i bolnim i bespomoćnim i sve ono što ga veže za sredinu i društvo u kome se često kreće i bez svoje volje. Ja sevdah doživljavam sartrovski a nekad je to bespomoćnost kao kod Čehova, to je za mene sevdah. Kod današnjeg čovjeka sve je manje sevdalijskih emocija. U trci sa vremenom nema mogućnosti da se prepusti dubljim osjećanjima a pogotovo da ih ispoljava.
Iz intervjua “Preporodu”, godište II, br. 20, 1971. godina
vrelo: sevdalinke.com
Bosnjaci Hercegovine
