Prvi dan

Toga Augusta moglo se zaspati samo izjutra, kad malo zahladi, jer Hercegovački kamen je teško ohladiti.
I tek što malo zahladi, u rano jutro opet krene da sunce nemilice prži.
Noći u Hercegovini su mučne. Dok želiš da zaspati, okrećeš se u mokroj, znojnoj posteljini i moliš Boga da uhvatiš koji tren sna u ranim svježim satima.
Iz dubokog jutarnjeg, slatkog sna, me prenuo glas koji je dolazio iza kapijskih vrata naše male avlije.
Glas nije bio toliko grub koliko glasno kucanje.
– Hajrooo , Hajrooo!.… zvao je čovjek iza naše stare drvene kapije.
– Nije Hajro kući. Izvini pravim punjene paprike pa su mi ruke masne. Ne mogu ti otvoriti, reci šta treba?, reče majka pomalo zbunjenim glasom. Glas joj je bio promukao i neprepoznatljiv.
U tome glasu osjetio sam dozu straha.
– Rečeno mi je da vam prenesem da se u MUP danas u osam sati jave svi punoljetni pa eto reci mu.
– Dobro ja ću mu reći, odgovori majka.
Iz gornje sobe sam čuo kako se koraci udaljavaju od kapije.
Glas sam poznavao ali nisam tada mogao da se sjetim ko bi to mogao da bude.
To sam saznao tek kasnije nakon mnogo vremena.
Tada se probudiše i moja braća.
Njih trojica lijeno su oblačili majice i šorceve ali ih je interesiralo, kao i mene, šta je to tako hitno bilo da bi čovjek došao u ranim jutarnjim satima sa tamo nekom porukom.
Silazeći niz vanjske stepenice ugledao sam oca koji je zadihn upravo zatvarao avlijsku kapiju sa unutrašnje strane noseći u kesi neke sitnice.
Već je bilo vruće pa su mu niz čelo klizile velike kapi znoja. Onako zadihan, polu raskopčane košulje, pogledao je u mene sa nekim čudnim izrazom na licu. Nikada do tada nisam vidio taj izraz niti mi je bio poznat ali kojeg ću se dugo sjećati.
Jako dobro sam znao kada je ljut a kada raspoložen.
Ovaj put je taj izraz na njegovom licu bio neodređen.
Skidajući mokru šarenu košulju živih boja rekao je majci:
– Jeli me neko jutros tražio?
Majka ga je začuđeno pogledala stavljajući oveću šerpu na električni šporet i odgovorila,
– A neki čovjek je dolazio i rekao da se svi punoljetni jave u MUP do osam sati danas.
Ne podižući pogled prema majci odgovorio je;
– Znam, rekli su mi u gradu za tu vijest, ma to je nešto informativno. Vratit ćemo se brzo. Rat je, znaš i sama kakvo je stanje.
S obzirom da sam znao kakvo je stanje nije mi bilo lagodno. Pričalo se da ljude odvode u logore ali rekoh sam sebi; „Kojeg vraga bi nas neko, šaku muslimana, pritvorio kad nismo nikome nikakva prijetnja a i zajedno smo na ratnim položajima u HVO-u sa svojim komšijama Hrvatima.“
Do duše tada su uveliko trajali sukobi između Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća odbrane.
U Mostaru su tih dana trajali veliki sukobi.
Bio sam zabrinut za svoju sestru jer je živjela na lijevoj obali i već dugo od nje nismo dobili nikakvu vijest.
– Hajde popij kafu pa onda idite, rekla je majka sa dozom tuge.
– Ne mogu, nego hajde se vi spremite pa ćemo polako…Reče nam otac.
Ja sam već bio spreman a ostala trojica braće su se spremali u velikoj šutnji.
Inače kod nas je u kući uvijek neko nešto imao za reći. Vodile su se priče o svačemu a bilo je i dosta humora.
Ovaj put osjećala se neka napetost i neizvjesnost.
– Kud ćeš ti, znaš da nisi punoljetan!? Otac upita najmlađeg od nas četiri sina.
– I ja idem, šta bude s vama bit će i sa mnom, reče potiho najmlađi brat.
– Treba neko ostati sa majkom, čuješ li šta ti govorim!!? reče energično otac.
Onda sam ga pogledao i vidio u kraju njegovog oka suzu kojoj nije dao da padne.
Bio je to onaj Hercegovački prkos i ponos.
Tada mi je sijevnulo kroz glavu da otac posjeduje više informacija nego što je to i pokazivao.
Neko mu je u gradu rekao o čemu se radi i ja sam tada bio svjestan da se ipak nećemo vratiti kući.
– Ma jok, reče brat i nastavi se oblačiti.
Otac je vidio da se nema koristi raspravljati. A i nije mu bilo do rasprave jer se bavio nekim mnogo većim mislima.
U sobi je bio muk. Majka je šutjela i nekoliko suza kliznulo je niz njene ispaćene obraze.
– Ma eto nas mama brzo, ne brini, nego de ti pazi na punjene paprike, eto nas na ručak, rekao sam tek onako da joj odagnam ogromnu tugu koja se očitavala na njenom dobroćudnom licu.
– Hoćete akobogda, rekla je i sitnim koracima istrčala vani kao da je zaboravila nešto da uradi.
Eh, kako mi je tada mirisalo, te punjene paprike, napravljene onako pod starinski, vrijednim majčinim rukama. Da mi je neko rekao da te paprike neću jesti tada bih ga pljunuo.
Ali…čudni su putevi gospodnji, zar ne??
Izašli smo i krenuli niz naš sokak. Ulica mi je tada bila tako uska. Iako su noge išle um im nije dao, no kako bilo da bilo moralo se. Ipak fizička snaga je savladala um koji je negdje iz duboke podsvijesti znao da idemo na mjesto gdje i nije baš najljepše.
Okrenuo sam se iza sebe a majka je stajala na vrhu ulice i plakala.
Otac je išao prvi a mi za njim, šuteći i svako sa svojim mislima.
Usput smo sreli naše komšije, i oni su krenuli a čuo sam komšiju nejasno;
– Što ga ne vratiš, ne mora on ići, govorio je ocu.
– Šta ću mu, neće da sluša. Odgovori otac tiho.
Pričali su o našem mlađem bratu.
Inače moj mlađi brat je bio ponesen mladošću, pomalo i temperamentan ali i već dosta zreo za svojih nepunih osamnaest godina. Bio je dosta odgovoran pa je već radio u jednom diskontu, kod jednog našeg komšije i poznanika Hrvata koji je živio u naselju po imenu Mostarska vrata.
Skoro sve te ljude iz toga naselja znali smo dosta dobro, te su mnogi od njih dolazili u staru kafanu u gornjem starom gradu, kod Fejze. Tu se igrao šah, karte, tavla. Uvijek su odnosi bili prijateljski. Narod bi tu dolazio da se opusti uz domaću kafu, rahat lokum itd.
Ta mala starinska kafana, sa izmješanim mirisom duhanskog dima i kafe odisala je nekim starim bezbrižnim vremenima.
Sve u svemu, tada su bili odlični dobrosusjedski odnosi između Muslimana i Katolika.
Dolaskom rata, samo rijetki su okretali glavu od nas Muslimana.

I tako smo se spuštali niz našu mahalu, tada zvana Glavica a danas ulica Dragutina Tadijanovića.
Približavajući se MUP-u, primijetio sam da se sve više povećava broj ljudi koji se kreću prema toj staroj zgradi policije.
Doslovce slijevala se jedna mala rijeka ljudi prema jednom mjestu.
Sa nekim ljudima su došle i uplašene supruge. Bile su znatiželjne šta će se desiti sa njihovim ukućanima.
Neki od tih ljudi su nosili sa sobom i kese u kojima su bile cigarete, majice i tako neke sitnice.
Tada sam bio siguran kako se zaista nećemo vratiti taj dan kući.
Shvatio sam da ti ljudi posjeduju mnogo više informacija.
Kod svih ljudi i momaka, te golobradih momčića mogao se primijetiti na licu jedan čudan hladan i neodređen izraz.
Usporedio bih ga sa začuđenim pogledom ratnika kojeg iznenada pogodi metak.
Mislim da je i kod mene bio takav pogled.
Što se tiče mene nije me bilo toliko strah koliko me pomalo nagrizala ta neizvjesnost.
Razmišljao sam razumom pravednika; zašto bi meni neko učinio loše ako ja nisam njemu.
Odjednom se stvorila velika gužva pred ulazom u staru policijsku stanicu a tada zgrada vojne policije HVO-a.
Ugledao sam oca sa dvojicom njegove braće, našu dvojicu amidža.
Sa jednim od njih i sin koji je također bio maloljetan.
Ljudi su uz lagani žamor dolazili do ulaza i kroz gužvu vidio sam da ih čovjek, koji je sjedio u hodniku za nekim stolom popisiva u veliku svesku.
Oni koji su ušli nisu se vratili natrag.
Sve sam više bio siguran da je to ono o čemu se pričalo a ja sam to cijelo vrijeme zanemarivao.

A kako i ne bih.
Poznavao sam mnoštvo ljudi i omladine sa kojima sam bio u jako dobrim odnosima, družio se sa njima, izlazili u gradske kafiće.
Isto kao što su i ti Hrvati poznavali moju i druge Muslimanske familije i bili u malome gradu poznati jedni drugima.
Ipak rat je donio svoje pa su pojedini okretali glavu od nas. Doduše bilo je i dosta poginulih pa to nekako mogu da razumijem, usporedo s time tadašnji MAS mediji su dobro filovali i one koji nikada nisu mrzili.
Stanje u gradu je bilo takvo da se čovjek javi komšiji koji mu ne odgovori na pozdrav. Naravno, neki nisu htjeli a neki nisu smjeli od ovih koji su bili ekstremniji.
Naprosto bila su to to teška vremena prvenstveno za nas Muslimane jer je toliko došlo do usijanja da smo na brzinu izlazili po kućne potrepštine i tako se i vraćali.
Tako sam jedne prilike otišao u grad. Uzeo nekoliko stvarčica i požurio kući. Držao sam da nije potrebno izazivati sudbinu. Pored mene je naglo stalo auto. Malo sam ustuknuo jer naravno da je tada čovjek bio oprezan i doslovce napet.
– Ulazi, reče mi prijatelj Hrvat.
– Nemoj, rekoh. Vidjet će te neko od ovih koji su ljuti na nas pa ćeš doći u nezgodnu situaciju.
– Ulazi rek“o sam ti. Ja vozim koga ja hoću.
Ušao sam u auto i momak me dovezao kući.
Družio se više sa mojom braćom ali je bio i sa mnom raja. Onda je sjeo i razgovarao sa mojom braćom, ocem i majkom.
– Šta vam god treba tu sam. Nema nikakvih problema, rekao je ponosno i srčano.
I naravno da smo mu vjerovali ali bilo je uvijek onih koji su drukčije razmišljali.
Moj otac je redovno išao na Energopetrolovu benzinsku pumpu te se družio i ubijao vrijeme sa ljudima koji su tu radili.
Uvijek su ga rado dočekali. Sa njim su se često šalili, častili ga pićem i obratno.
Dok je rat uveliko bjesnio otac nije prestajao da ide na tu benzinsku pumpu.
Neki vojnik je jedne prilike ušao tu na pumpu da plati gorivo.
Odjednom se okrenuo prema ocu i rekao:
– Šta ćeš ti ovdje?
– Pa evo sjedim malo sa ljudima, pričamo, odgovorio je hladno otac.
– Mrš odavde i da te više nisam vidio, jeli ti jasno?!!Rekavši to, vojnik je iz futrole sa opasača izvadio pištolj, repetirao i okrenuo ga prema ocu.
Ništa mu drugo nije preostalo nego da ustane i ode.
Pošto je uvidio ozbiljnost situacije više nije odlazio na benzinsku pumpu.

Rekoh otac se družio sa radnicima benzinske pumpe pa je tako i sretao dosta naroda koji je tuda prolazio.
Prije ovoga događaja desio se još jedan zanimljiv događaj.
Pošto je bilo ratno stanje ponekad je falilo nekih namirnica.
Među tim namirnicama bili su ulje, brašno i cigarete. Pošto se tu na benzinskoj pumpi većinom sve znalo otišao je da se raspita zna li neko gdje ima brašna.
Nas je bilo šestero u kući i pošto je otac bio profesionalni pekar, često je pravio domaći hljeb u velikoj tepsiji, koja bi doslovce „pukla“ za ručak.
Osim toga mislio je i uvijek govorio da u tome teškom ratnom previranju treba imati koju zalihu više.
Pošto mu niko nije znao reći gdje bi mogao naći brašno, mislio se kud će okrenuti.
Novca je bilo dovoljno. Bio je spreman platiti i duplo.
Nešto je sa njima razgovarao a unutra je ušao čovjek u crnoj uniformi pa otac priča sljedeće:
– Dobar dan ljudi, kako ste? Evo da platim gorivo.
Otac je malo bolje pogledao čovjeka i shvatio da ga poznaje iako je prošlo dosta vremena.
– Jesi li to ti Blaž? Upitao je otac bradatog uniformiranog čovjeka.
Čovjek se okrenuo, pogledao i rekao, jesam!
– O to si ti Delaliću, vidiš kako sam te poznao, reče Blaž Kraljević smiješeći se.
– Dobro si, mnogo je vremena prošlo. Još te služi pamćenje. Odgovori mu otac.
– Dobro je, nisam još za staro željezo, opet se nasmijao.
– Nego ja bih nešto pitao ako može, reče otac.
– A pitaj, ako budem znao odgovorit ću ti. Reče Blaž.
– Evo vidiš kakvo je stanje. Povremeno fali nekih namirnica. Nema u gradu brašna, pa ako ima slučajno u vašem skladištu, ja ću platit, znaš kako je, puno čeljadi u kući.
– Slušaj Delaliću, sutra u osam sati budi ispred našeg skladišta izjutra.
– Skladište se nalazi dole na Humcu kod crkve Svetoga Ante. Ako bude kakvih problema samo reci da sam te ja poslao. Reče Blaž onako dobrodušno.
– E hvala ti puno, ma vreću barem dok ne stigne gdjegod brašno u prodavnicu, reče otac.
– Nemoj ti bit da ne odeš, sutra u osam sati tačno, i nećeš ništa ti plaćati! izlazeći iz prostorije pumpe, reče mu Blaž.
Otac nije imao auto a to brašno trebalo je dotjerati kući.
Zamolio je M. i čovjek je pristao da mu to dotjera.
– Dođi sutra ranije, da budemo prvi na redu, jer tu bude naroda, rekao je M. ocu.
– Hoću, nema problema, eto me ranije. Odgovorio je otac.
Sutra prije osam sati našli su se i krenuli prema crkvi Svetoga Ante.
Kada su stigli pred skladište već je bilo desetak ljudi poredani u kolonu jedan po jedan.
Došao je čovjek pred skladište koji je tu radio, otključao je i ušao.
– Evo sad ću ja, samo polako ljudi, rekao je magaziner.
– Ma samo da ne bude uzbuna, znaš da avioni nadlijeću stalno! Reče M. ocu.
– A valjda neće, ta nismo takvi baksuzi. Odgovori otac.
– A šta misliš da odemo pa dok se raziđe narod da dođemo kasnije, opet otac reče.
– A ne znam, evo… to nije ni izgovorio, magaziner izađe i reče:
– Ima li ovdje neki Delalić?
– Ja sam, reče otac.
– Uđite za mnom u magazin.
Otac je ušao za čovjekom i ovaj ga je odveo, do mjesta gdje je na jednoj paleti stajalo složeno brašno i još nekih namirnica.
Tu je bilo mlijeko u prahu, neka tjestenina, marmelada, ulje, šećer, kafa, čokolade, keks i neke higijenske potrepštine.
Na paletu su bile složene četiri vreće brašna od po 25 kilograma.
– Ama gospodine meni treba samo brašno, ništa više. Reče zaprepašteno otac.
– Ne znam, meni je Blaž rekao da ja ovo vama trebam isporučiti, odgovori magaziner.
– U redu, hvala vam, Odgovorio je otac.
Bilo je tu dosta toga, auto je bilo natrpano. I samo što su krenuli, oglasi se sirena za zračnu opasnost.
– Bježimo, odavde, znaju oni sve đe će bombardovat. Imaju informacije reče mu M.
Ipak stigli su da to sve prebace na brzinu.

Kada je riječ o napadima na Ljubuški treba spomenuti da je bilo i civilnih žrtava jer je agresor i ciljao na sami grad.
Tačnije, trećega Maja 1992 godine izvršen je brutalan napad na civilno stanovništvo Ljubuškog. Na središnji dio grada ispaljeno je 54 rakete iz VBR-a, kalibra 128 milimetara.
Te zloćudne rakete uzele su dva mlada života. Bili su to sin i kćerka porodice Kraljević (Marka i Zdravke)
Poginuli su devetomjesečni Filip i njegova devetogodišnja sestra Ivana.
U tome istom napadu ranjeni su Amela Ibrulj, Muhamed Ibrulj, Đula Omerhodzić, Drago Herceg, Jasna Boras i Erna Smailhodžoć.
Dva dana kasnije raketirano je selo Grljevići.
Isti mjesec, tačnije osmoga Maja, dogodio se ponovni napad na uži dio Ljubuškog sa osam bombi velike razorne moći.
Tada je poginuo i naš sugrađanin Krešo Granić.
U isto vrijeme su ranjeni: Hadžera Nović, Vlado Srdić i Tomislav Musa.
Tada je gađano i selo Stubica.
Poslije toga, opet se dogodio novi napad 11. Maja na selo Grljeviće.
Povrijeđeni su Milica Zadro i Ivan Kordić.
Grljevići su opet raketirani iz aviona 15. Maja.
Da agresor ne odustaje od svoje krvoločnosti dokazalo se opet 18. maja 1992 godine.
Tada su opet iz zraka gađana sela Prolog i Crveni Grm, kasetnim bombama koje su ranije bile zabranjene Ženevskom konvencijom.
Inače prvi napadi na Ljubuški su krenuli 09. Aprila 1992 godine.
Raketirani su selo Lipno. Bačene su dvije bombe „krmače“. Te avionske bombe bile su teške i do 250 kilograma i imale su jaku razornu moć te su mogle da probiju i po nekoliko spratova neke zgrade.
Napad na Gornji Grad (Stari Grad) i Centar desio se 21. Aprila 1992 godine.
Toga dana i ja sam se našao na tome mjestu.

I zaista ne znam koji me je vrag natjerao taj dan da odem na Gožulj, mjesto gdje je bila kafana, džamija, stara prodavnica i česma sa prirodnim vrelom čista i pitke vode.
Pošto sam bio kući, i slabo sam izlazio jer je uvijek svirala zračna opasnost, poželio sam da malo odem među narod.
Došavši na to mjesto, sve je bilo živo. Ljudi se šetali ispred kafane, tamo kod česme je bilo još nekoliko ljudi a kafana je bila skoro puna. Tu sa donje strane bilo je parkirano nekoliko auta na cesti.
Kada to pogledaš imaš dojam da uopšte nije rat.
Narod je bio raspoložen, neki su se i šalili.
Na platou gdje se navečer igrao, šah i karte bilo je isto nekoliko ljudi. Sjedili su na zidiću koji je bio nisko nekih četrdeset centimetara.
Bilo mi je čudno kako su ljudi tako nemarni jer se moglo desiti svaki čas da doleti neka granata ili slično.
Ipak, ja sam ih razumio jer sam se ponašao isto kao i oni.
Često puta se desilo da se začuje uzbuna za zračnu opasnost a da se ništa ne desi.
Tako se desilo i ovaj put. Začula se sirena i ljudi su nakratko zastali da bi oslušnuli čuje li se neki avion.
Onda su nastavili svako svoje.
Jedni su razgovarali, drugi su pili piće, treći su šetali po sredini ceste koja je dolazila iz grada i pružala se do Mostarskih vrata pa dalje prema prema Čitluku.
Oni koji su bili u kafani, koju su tada držali braća, Adis i Agan Dizdarević, nisu ni izlazili.
Bezbrižno su nastavili da uživaju unutra.
Nisam stigao ni da se pridružim nekima od njih, ugledao sam na nebu svijetlost koju avion baci kao zaštitu prilikom obrušavanja na cilj koji gađa.
Nešto se odjednom prolomilo i mahinalno sam sageo glavu. Pogledao sam iza sebe. Vidio sam „fiću“ koji je u istom trenu bio u velikom plamenu.
Malo me je detonacija gurnula i osjetio sam veliku vrućinu na svojim leđima a kroz zrak su zujali komadi od auta i projektila.
Avion je proletio i čulo se kako padaju rakete svuda u blizini.
U jednom trenu nisam znao gdje da se sklonim.
Iz kafane su istrčavali ljudi i panično tražili zaklon.
Čovjek koji je stajao na zidiću bašte rekao je:
– Bismilla hirahmanirahim zamahnuo rukama i skočio dole ispod bašte gdje je bilo duboko nekih dva metra.
– Ovamo, nemoj gore, sagni glavu, lezi…frcale su riječi i savjeti jedni drugima.
Ja sam se sakrio u prolaz između kuće i te Ljetne bašte koja je pripadala kafani.
Auto je još uvijek gorilo u velikom plamenu i jako je smrdila guma i gorivo koje se tada našlo u rezervoaru auta.
Sirena se čula iz Ljubuškog.
Svi su bježali na mjesta gdje su mislili da je tu dobar zaklon.
Tada je palo dosta granata okolo i prvi put sam osjetio svu snagu napada iz vazduha.
Srećom nije dugo trajalo.
Prilikom toga napada poginuo je Ante Sušac a ranjeni su Semir Gujić, Marko Marinović, Safet Maksumić i Franjo Jurčić.

Na platou ispred zgrade policije primijetio sam da ima naroda iz svih dijelova grada. Tako su došli ljudi sa sela Gradska, Vitine, Gornjeg grada i užeg dijela grada.
Dosta Muslimana na jednom mjestu. Nisam znao da nas toliko ima barem što se tiče muškaraca.
Otac i moja braća izmiješali su se sa masom i nisu mi bili u vidokrugu. Malo po malo došao sam na red.
Čovjek za stolom popisao je onoga ispred mene i došao sam i ja na red.
Ime i prezime: Delalić Veid
Ime Ćaće: Hajrudin
Datum i mjesto rođenja:
– Dvadeset i prvi Maja hiljadu i devetsto šezdeset i sedme. Ljubuški
– U redu prođi i idi tamo u dvorište, reče mi čovjek u žurbi. Bilo je još ljudi iza mene.
Prošao sam i ušao u dvorište koje je bilo predviđeno za zatvorenike toga zatvora. Okolo su bili visoki zidovi a sa strane nekoliko zatvorskih prostorija gdje je već bilo zatvorenika koji su bili pritvoreni.
Moglo se primijetiti da nije više bilo ni onoga žamora među ljudima. Iako su razgovarali bili su isuviše tihi. Neki su se još uvijek šalili. Ili nisu znali šta nas čeka ili su htjeli da šalom prekriju svoj opravdani strah.
Ja sam sam se ipak potajno nadao da će na kraju neko tu doći i da nam održi neki govor povodom nastale situacije tj zategnutih odnosa između Muslimana i Hrvata.
To se moglo osjetiti jer smo bili razdužili svoje oružje. Moj status vojnika HVO-a trajao je do 15. 07 1993. ( petnaesti augusta hiljadu devetsto i devedeset treće godine.
Mislim da sam u tome periodu bio pozvan na ratnu liniju u Mostaru. Odbio sam jer sam smatrao da nije u redu pošto se na toj strani nalazila moja sestra i rođaci.
Svako ko je zdrave pameti razumio bi razlog neodlaska.
Sjećam se da sam toga dana, kada je trebala da krene moja Druga bojna, došao pred Sedmi magazin popularno zvana Duhanska stanica. Vojska je bila pred objektom.
Ušao sam na gornji sprat i došao pred kancelariju sa pozivom u ruci.
Mogao sam ući jer nije bilo nikoga osim čovjeka za stolom.
– Dobar dan, evo dobio sam poziv za Mostar pa…
– Pa šta?!!, ubaci se čovjek meni u riječ.
Onda sam mu dao poziv. Pogledao je i samo rekao:
– U redu, donesite svoje naoružanje. Fali nam pušaka.
– Dobro, evo tu sam blizu. Brzo ću doći.
Mislio sam da će moje odbijanje na tu vatrenu liniju biti mnogo teže pa pošto je prošlo glatko radosnim koracima sam otišao i brzo se vratio sa naoružanjem te razdužio.
Prilikom izlaska iz zgrade tu je još uvijek bila moja Druga bojna. Sada ih je bilo još više i spremali su se za polazak.
– Di ćeš Veide, zar nećeš s nama, reče osoba x provokativno kroz smijeh.
– Neću ovaj put, kratko odgovorih udaljavajući se užurbanim koracima.
– A moga si nam barem punit okvire, reče kroz smijeh osoba x.
I taman da mu nešto lanem javi se čovjek iz te mase:
– Ajde Isusa ti okani se momka, ko da je meni drago što idem!
Ostali su šutili i zavladao je muk kada je to čovjek izgovorio.
To je bio posljednji put da sam vidio ljude sa kojima sam bio na ratištu u rejonu Drenovca protiv Četničkog agresora.

Među ljudima koji su bili pritvoreni u tome Ljubuškom zatvoru, bio je i naš poznanik iz grada.
Skoro svi smo ga znali..
– Odakle tebe ovdje, upita ga neko od ljudi.
– A rekli mi da će me pustit, imam pojest i popit. Dobro je. Kažu da su me zatvorili jer se derem: Tito pa ja.

Onda nam je bilo jasno. Čovjek nije bio dobro jer je bio duševni bolesnik. U svojim mladim danima pao je sa visine pa iako je preživio odrazilo se na njegovo duševno zdravlje.
Stalno je nosio vojni šinjel i na glavi kapu na kojoj je bila zvijezda petokraka.
Postojala je velika mogućnost da nastrada od onoga ko ga nije poznavao.
Bilo je tu zatvorenika i iz drugih mjesta koji su kasnije pisali o tome da su sustavno zlostavljani od, većinom, nepoznatih ljudi i koji su dolazili od nekud sa strane.

Sunce je već jako pržilo, bilo je nesnosno vruće.
Ja sam imao na sebi sportsku majicu, boje se ne sjećam, i plave farmerice te patike.
Majica na meni je već bila mokra od znoja kao i kod ostalih ljudi.
Jedan od njih je uzeo bijeli kanister za koji ne znam odakle se stvorio.
Napunio ga vodom sa dvorišne česme i sručio vodu iz njega sebi na glavu.
Bilo mi je jako čudno ali kasnije ću saznati šta je bio pravi razlog.
– Tišina!!, neko je odjednom dreknuo.
Sa druge strane zida čuo se kamion. Parkirao se vrlo blizu. Onda se začulo otvaranje stranice kamiona. Nastao je muk među ljudima.
Kamion nismo mogli da vidimo ali smo pretpostavljali šta će se desiti.
Ljudi su se zgledali i pogledima jedno drugog pitali, Jeli to to??
Tada je došao čovjek u uniformi i rekao:
– Hajde lagano u koloni penjite se na kamion!
Ljudi su se kretali i počeli izlaziti pred zgradu gdje je čekao kamion.
U stvari bilo ih je nekoliko ali to ću tek kasnije da primijetim kada bude vrijeme za naše ukrcavanje.
Rekao sam naše, odnosi se na moga oca braću i dvojicu amidža te našeg golobradog rođaka.
Niko nije htio biti prvi ali je neko morao.
Znam samo da smo se mi, grupisali zajedno i imali namjeru da budemo zajedno u jednom kamionu.
– Neka nas zajedno pa šta god bude, reče moj otac svome mlađem bratu.
Slušajući priče i nagađanja sve sam više bio nervozan i sami tok događaja me polako lomio.
Onda sam pomislio na majku koja je ostala sama u kući. Bio sam za nju zabrinut jer se tek sada pokazala ona mračna strana rata koja je do tada za mene bila nepoznanica.
Jedno je bilo sigurno. Prestao sam vjerovati u fer igru i običaje ratovanja.
Posebno me brinulo to što su po Ljubuškom hodali naoružani ljudi koje niko od domicijelnog stanovništva nije poznavao.
Ti tipovi su došli sa strane a najlakše je napraviti problem tu gdje te ne poznaju.
Takvi mogu nanijeti zlo našim majkama, sestrama i maloj djeci. I ne samo to, ukaljat će obraz i poštenim Hrvatima koji žive tu sa nama.

Došao je red i na nas da uđemo u kamion. Bili smo među zadnjim.
Prilikom ulaska u kamion osjećao sam se tako ponižen i bespomoćan. Vidio sam kod nekih ljudi strah, neizvjesnost, razočarenje i suze.
U kamionu nismo mogli svi da sjednemo, bilo nas je previše.
Stajao sam držeći se za šipku konstrukcije koja je držala ceradu kamiona.
Sama cerada je bila vrela a unutra već je bio pakao.
Mislim da se to može opisat kao kada uđeš u neki plastenik dok vani prži sunce.
Sada kada spomenuh plastenik, sjetih se priče našega komšije Mehe, koju sam čuo prije nekih pet godina. Asocirali su me plastenici jer se on bavio plasteničkom proizvodnjom povrća, pa tako priča:
Početkom Augusta 1993 godine, posijao sam nešto luka i salata za presađivanje u Septembru i Oktobru. U nedelju 15. 08. ustao sam rano, Kao i svako jutro da zalijem rasad prije izlaska sunca. Oko 8 sati zove me žena Đenana sa balkona:
– Mehooo, dođi odmah, trebaš ići u policiju!!
– Doći ću kad završim, rekoh.
Kad sam došao u kuću, rekao sam:
– Napravi mi doručak dok se ja spremim.
– Ma kakav doručak, trči odmah, svi su već otišli!!
– A što si navalila, ti se izgleda bojiš ako zakasnim da će me vratiti, pokušah se našaliti da bi situaciju napravio malo bezazlenijom.
– Došla vojna policija na Žabljak i poslali Aliju Fazlića da obiđe sve kuće i kaže da svi muškarci od osamnaest do šezdeset godina dođu u stanicu milicije da „Nešto potpišu“, dodala je Đenana.
– Dobro, otići ću, prvo da jedem. Rekao sam smireno kako sam se i osjećao.
Kada smo se spustili do zgrade policije Đenanin brat i ja, zatekli smo dosta ljudi koji sjede na zidu pored gradske česme Gujista. Neki su tu i stajali.
Prišli smo im i radoznalo sam upitao.
– Šta se to dešava!?
– Uđeš, zapišu te, pa produžiš u zatvor. Došla vojna policija iz Čapljine da obavi svoj zadatak. Odgovori jedan od ljudi.
– Aha, onda nećemo žuriti, rekao sam Ahmetu, Đenaninom bratu.
Tako ti ja odem kod brice Ibrahima Ćeške da vidim može li me ošišati jer mi je kosa bila “mašala“. Bolje da me on ošiša nego oni tamo. Pomislio sam.
Ahmet ode dalje, na početku ulice i kupi nam po jednu veliku veknu te nam u njih nagura salame i sira.

Dok sam čekao red na upis, gledam okolo. Načelnik vojne policije, upisuje podatke u knjigu zatvorenika. Malo dalje, u ćošku, sjedi vojni policajac, kažu Čapljinac. Podbočio glavu rukama i zabrinuto sluša ratne vijesti na nekom tranzistoru.
Ratni izvjestitelj, Smiljko Šagolj, javlja paničnim glasom:
– „Mudžahedini Iz Zenice napreduju prema Novom Travniku!
– Naši pružaju žestok otpor! Ima gubitaka na obje strane!“
Tada je došao red na mene, da me zapišu.
Načelnik vojne policije piše:

– Ime?
– Mehmed. Odgovorih.
– Prezime?
– Muminagić
– Datum rođenja?
– 05. 03, pedeset i osme, odgovorih.
– Gdje si rođen?
Uh, to sad uopšte nije važno, razmišljam ubrzano šta da kažem. “Najbolje da kažem, Ljubuški ili Mostar, valjda neće niko provjeravati“
“Horde mudžaheidina iz Zenice nadiru sve jače!!“
– Gdje si rođen? Trznu me načelnikov glas iz razmišljanja.
– U Zenici, odgovorih ko iz bunila.
Kao da bomba pade.
Načelnik odloži olovku, nasloni se na stolici, podiže glavu gledajući u mene u nevjerici.
Čapljinac skoči sa stolice, ruka mu mahinalno poleti prema futroli na pojasu u kojoj je bio pištolj.
– Šta, u Zenici, kad si došao ovdje?!!Upita Čapljinac.
– Babo mi radio u željezari. Mi se rodili gore. Onda on napustio posao i vratio se u Ljubuški. Davno, prije trideset godina.
– Je, Meho je naš, sa olakšanjem reče načelnik.
– Odavde je Meho, ispravi se na brzinu dodajući, nakon bijesnog pogleda Čapljinca.
„Nakon 4-5 sati „odmora“ u zatvoru, prebačeni smo kamionima na Heliodrom natovareni kao stoka.“

Jedan od vojnika zatvorio je stranicu kamiona pošto je ušao posljednji čovjek. A dole, poznao sam jednog od naših komšija sa Mostarskih vrata. Bio je to jedan od onih koji su stalno dolazili u staru kafanu na Gožulju.
On je kao bio zadužen da nas čuva dok ne krenemo.
Na ramenu je držao staru pušku M 48.
Ljudi su se unutra uskomešali.
– Stao si mi na nogu, jedan je govorio.
– Pomakni se malo, govorio je drugi
– Dajte vode, žedni smo, rekao je treći.
Evidentno je bilo da je ekstremna vanjska temperatura uzimala svoj danak kod nas pod ceradom.
Gledao sam iz kamiona u čovjeka sa Mostarskih vrata. Uskomešao se gledajući u nas.

– Vode, daj vode!! Opet se začulo sa kamiona.
U tome momentu čovjek reče:
– U pičku materinu i rat …majku mu jebem ko ga izmisli!! Okrenu se i negdje ode.
Ubrzo se vratio sa dvije flaše Koka Kole u kojima je bila voda. Nalio ih je na obližnjoj gradskoj česmi zvana Gujista.
– Evo, pijte, nemam više boca još bi donio, reče čovjek.
Zadnji na kamionu su uzeli pune boce i skoro da je došlo do otimanja. Prilikom dodavanja drugi je htio da uzme flašu i stisnuo ju je tako jako da je iz nje istisnuo trećinu vode.
Ljudi su dodavali vodu jedan drugome da bi ovlažili već suha usta. Mnogi nisu dobili ni gutljaja jer nas je bilo i previše na kamionu.
– Ja neću svoje komšije čuvat, evo da se razdužim!!Reče čovjek x drugom uniformisanom koji nije ništa pričao. Bacio je pušku na vreli beton i otišao negdje.
– Skinite ceradu pocrkat ćemo, neko je dreknuo od ljudi.
Odjednom sam čuo kako se zalupiše vrata kamiona kao i još nekoliko istih zvukova blizu nas.
– Spustite ceradu i ne podižite je u putu, reče uniformisani čovjek.
Kamion je napokon krenuo a u isti mah svi su prestali da pričaju.
Intriga, zebnja, strah i radoznalost gdje ćemo završiti mučila je svakog od nas ponaosob.
Zadigli smo ceradu malo sa strane jer nije moglo da se diše ispod nje. Doslovce smo se kuhali. Previše naroda bilo je ispod toga pakla.
Prošli smo kružni tok i prolazili smo u tome trenutku pored gornjeg ulaza benzinske pumpe.
Od jednom sam vidio ženu koja je širila ruke i trčala za kamionom sa lijeve strane trotoara.
– Lebibeeeee, zvala je svoga sina i zapevši joj bankina, onako u bolnom plaču pala je na grudi. Ili sam mislio da joj je zapela bankina.
Kasnije sam saznao da se žena usred tuge i boli srušila i izgubila.
Tu na sred vrelog trotoara je ležala dok joj nisu pomogli neki ljudi se da osvijesti i malo dođe sebi.
Bila je to naša komšinica koja je imala dva sina i koji su bili u nekom od ovih malih kamiona.
Tu scenu moj um nikada neće i ne može izbaciti iz svoje memorije.
Tada mi je bilo drago što naša majka nije mogla da vidi naš odlazak jer mi je i ova scena bila previše.
Došli smo do Čitluka a onda je neko rekao:
– Voze nas na Heliodrom!
Bez obzira što sam znao da idemo u sabirni logor jedva sam čekao da stignemo jer je pod ceradom bilo nesnošljivo sparno. Svako od nas je na sebi imao potpuno mokru odjeću od znoja. Teško se disalo i kod svih nas usne su bile suhe i bijele.
Povremeno sam pogledao oca i braću koji su bili blizu mene. Na njihovom licu se očitavala vidljiva iscrpljenost ali su se ipak dobro držali.
Napokon smo se počeli spuštati cestom sa velikim zavojima dok su iz pravca Mostara dolazile jake detonacije.
Napokon smo stigli u krug mostarskog Heliodroma. Na travnatoj površini ugledao sam minobacač i vojnika koji je stajao pored njega. Svi smo izašli iz kamiona.
Dočekalo nas je nekoliko vojnih policajaca sa dugim cijevima i ljudi koji su nas postrojili onako mokre i iscrpljene. Popisali su nas opet i poveli prema zgradi vojne vazduhoplovne škole.
Zgrada je bila podijeljena na dva sprata. Na gornji sprat su nas poveli.
Na stubištu su bile složene školske klupe tj zeleni školski stolovi, što je govorilo da su učionice bile ispražnjene.
Koliko se sjećam bile su tri ili četiri učionice. Neki ljudi su već tu bili smješteni a našim dolaskom sve se popunilo.
Naišli smo i na neke Mostarce koji su svojoj rodbini dolazili u Ljubuški.
Dobili smo sivo crne deke. Moga oca i braću zapala je zadnja učionica.
Koliko sam mogao da primijetim isuviše nas je bilo za tu učionicu iako je bila dosta prostrana.
– Kako je ovdje?, pitao je moj otac jednoga starijeg Mostarca koji je bio privilegovan da dobije stolicu i sjedi tu u hodniku.
– Znat ćeš sve prijatelju, nešto ćeš doznati od nas a nešto ćete sami uvidjeti, rekao je M.P.
Na kraju hodnika iza učionice bile su stepenice za donji sprat a odmah prije silaska bio je wc. Kada su ljudi čuli mlaz vode iz toga wc-a grupno su potrčali da se osvježe. Nastao je opšti metež i borba da se dođe do česme.
Ko se dočepao česme nastojao je da što duže ostane pored nje kako bi se oprao i osvježio.
Gledao sam kako ljudi stavljaju glavu ispod česme i piju vodu kao da im je to zadnji put.
Ipak niko se tu nije mogao dugo zadržati jer je bio požurivan od ovoga koji je bio sljedeći.
Tada sam uhvatio sebe kako razmišljam o tome da smo izgledali jadno jer smo prije nekoliko sati imali sve a da to nismo znali cijeniti.
Isto me progonila misao da smo tu dovedeni bez ikakvog razloga koji bi mogao opravdati ovo naše stanje. Stanje u kojem sam se nalazio je za mene bilo ogromno poniženje. Tražio sam razlog zašto to mora biti tako, ali ga nisam našao ni dan danas.
Narod se osvježio i nekako grupisao te svi su razgovarali o nečem. A svaki od nas se pitao šta će dalje biti s nama.
Oni koji su pušili imali su sa sobom cigarete i nisu nam ih oduzeli na ulasku. Postavljalo se pitanje šta dalje bez cigara jer sam i ja pušio.
Imali smo i novaca ali gdje i kako kupiti.
Neki su već pušili u hodniku gdje smo svi sjedili jer je tu bilo malo manje vruće.
Prislonjeni uz zid razgovarali smo o svemu i svačemu.
Narod se malo osvježio i živnuo tako da je nastao veći žamor koji je odjekivao hodnikom zgrade.
Pomisao da imamo vodu je ulijevala neku sigurnost s obzirom da smo znali kako ima i gorih mjesta od ovoga. Ipak dovedeni na mjesto gdje smo obespravljeni i obilježeni kao neko ko mora biti pritvoren uveliko nas je deprimiralo i u očima ljudi vidjeli su se razočarenje i tuga.
Samim tim kada smo doznali kako se ljudi odvode raditi na prvu liniju sukoba Armije BiH i HVO-a bili smo potpuno raspamećeni.
Bilo je oko četiri sata i nekoliko osoba donijeli su u hodnik veliki lonac iz kojeg se pušilo. Bila je to hrana koju su nam trebali podijeliti.
Dobili smo četvrtaste plastične, providne posude i kašike.
Stali smo u red i sipali su nam po jednu kutljaču.
Neki ljudi nisu mogli jesti pa su to davali onim koji su mogli da jedu. Većinom su to uzimali oni koji su tu došli prije nas.
– Dalje, hajmo malo brže, govorio je čovjek koji je sipao hranu.
Došao sam na red i kada mi je čovjek usuo hranu u moju posudu nisam mogao da vjerujem kada sam pogledao količinu i izgled.
Bila je to riža koja je plivala u providnoj vreloj vodi. Držeći posudu na dlanu spržila mi je ruku te je za malo nisam bacio iz ruku.
Dobili smo i po krišku staroga hljeba koji se mrvio. Šnita je bila debela nekih 3-4 centimetra.
– Ljudi jedite, to je sve za danas, rekao je jedan od starih zatvorenika.
– Pa ima li išta za doručak, daju li? Upitao je jedan čovjek.
– Ima, izjutra je čaj i isto ovoliko hljeba. Dva obroka na dan imamo, odgovori čovjek koji je kusao „hranu“ iz svoje porcije.
Neki od tih ljudi koji su bili tu od ranije, vidljivo su izgledali mršavije od nas koji smo bili dosta uhranjeni.
Čuvši šta je čovjek rekao, oni koji su se mislili dali da jedu, uzeli su svoje porcije i pojeli svoj obrok kao i ja sam.
Shvatio sam da treba preživjeti te dane koji su bili pred nama.
Pogledao sam u oca a on je zamišljeno gledao u tu posudu u kojoj se hladila hrana dok je pušio i bio negdje u svojim mislima.
Ništa čudno za čovjeka koji je bio pekar i nahranio toliko ljudi.
Sada je u stanju bio da želi pojesti krišku svježeg hljeba.
Uskoro smo legli, poredali smo svoje deke na pod učionice. Bilo nas je previše i izgledali smo kao sardine tijesno poredani jedan pored drugog.
Iako je bilo dosta sparno brzo sam zaspao ali u neka doba noći počeo sam da se gušim. Probudivši se shvatio sam da se čovjek pored mene okrenuo na stranu u tako mi pritisnuo svojim tijelom veću polovinu prsa te vršio pritisak na njih. Teško je bilo skinuti sa sebe opušteno tijelo teško nekih osamdeset kilograma.

 

458 Posjeta 2 Posjeta danas
News Reporter