Drugi dan

Sljedeće jutro nije uopšte bilo ugodno.Probudivši se shvatio sam gdje se nalazim.Boljela me je svaka kost.Jedna deka nije bila dovoljna i parket koji je bio ispod nas učinio je svoje. Stariji su se žalili da ih bole kosti i na to kako je tijesno i nezgodno spavati.Nije bilo cvrkuta ptica iz obližnjeg grmlja moje mahale.  Nije bilo toploga hljeba kojeg otac znao često napravi.Nije bilo majčinog zadovoljnog osmjeha pri pravljenju doručka nama namijenjenog.Za mene je toga jutra svijet i život stao. Sada sam bio još svjesniji gdje se nalazim.Proteklog dana je adrenalin učinio tako kao da sam sve gledao kao neki loše izrežirani ratni film.Jednostavno nisam bio toliko svjestan da nam se događa jedna ružna stvar koja će nam u budućnosti uveliko promijeniti i poremetiti tok normalnog života. Pošto se davno jelo željno sam čekao da nam donesu taj čaj.Davno je bila večera a crijeva su krenula da krče.Oko deset sati opet je iznijet veliki lonac sa čajem. Ljudi su se ovaj put kretali mnogo brže pa sam i ja tako brzo došao na red.Dobio sam oko petnaest decilitara svijetlo smeđeg čaja i krišku hljeba. Brzo sam pojeo i sjećam se da sam pomislio kako bi mogao još dva puta toliko da pojedem. Jednostavno sam bio još gladan.Momak od 25 godina može mnogo više pojesti. Zar ne?Opet smo sjedili u hodniku škole i svako sa svakim nešto je razgovarao.Od jednom su se začuli koraci i čuli smo da je neko išao uz stepenice sa naše desne strane.Nekoliko ljudi je užurbano sišlo na suprotnoj strani hodnika niz stepenice.Bila su to trojica uniformiranih lica.Pravilo je bilo kada oni dolaze da ustanemo i da stojimo.– Ti, ti, ti, ti…polazite sa nama. Rekao je jedan od vojnika nasumice birajući osobe prolazeći pored nas.Pošto su otišli narod je posjedao.Onda je otac prišao starijem čovjeku Mostarcu, Muhamedu Patku, uglednom i ugladjenom čovjeku gospodskog držanja kojeg je upoznao po našem dolasku.Bio je nagodan, tih, miran i razborit.– Šta je ovo Muhamede, gdje odvedoše ove ljude’!!?Pitao ga je otac.– Odoše vjerojatno da nešto rade. U najgorem slučaju u Šantićevu ulicu gdje se vode najžešće borbe. Bitno da se vrate živi i zdravi a od rada neće im ništa  bit, rekao je stari krojač.Razmišljao sam o sljedećem danu i hoće li mene zakačiti da vidim tu, kako kažu, Šantićevu ulicu koja sliči na ulice nekadašnjeg ratnog Bejruta.       Odjednom sam primijetio da nema našega rođaka koji je uvijek bio tu u blizini svoga oca i nas samih.Pitao sam oca da slučajno i on nije izabran. Potvrdno mi je otac odgovorio a ja sam pogledao u svoga amidžu koji je šutio i gledao negdje daleko kroz prozor. Gore na cestu kojom smo se spuštali pri našem dolasku. Sigurno je razmišljao i pitao se dali će se njegov sin jedinac vratiti.I opet je nastao žamor među ljudima.Onda su se ponovo začuli koraci ali samo jedne osobe.Omanji čovjek sa nekih sedamdeset i pet centimetara visine sa malim viškom kilograma išao je uz stepenice.Imao je pomno štucovane brkove i crnu kratku kosu a bio je obučen u crnu uniformu. Popeo se na vrh stepeništa oštrim koracima i dreknuo sa distance ne prilazeći među nas koji smo stajali.– Šta je jebem vam Pejgamere, šta je balije, šta galamite!!?Ljudi su stajali i šutjeli, nije im bilo ništa jasno.Pomislio sam, kako može neko kome nisi uradio ništa, tako hladnokrvno da vrijeđa i psuje nekome koga nikada u životu nije vidio.U njegovim riječima osjetio sam veliki gnjev i mržnju. Na vratu se ocrtavala svaka vratna žila a glava mu se tresla pri njegovom zvonkom psovanju.U dijalektu i iz nekoliko riječi znao sam da je negdje iz Dalmacije.Možda čak i iz Splita ili okolice jer sam dole služio vojni rok bivše Jugoslavenske narodne armije, pa mi je bilo poznato kako pričaju ljudi odozdo.Onda se ovaj čovjek opet vratio niz stepenice.Otac je opet pitao Muhameda, starijeg logoraša, šta se dešava.– Ma pusti budalu, tako on često dođe bez ikakvog razloga, ispuca se , izbaci svoje frustracije i ode.Prošlo je nekih sat vremena od toga događaja kada je uz stepenice došao među nas još jedan vojnik u maskirnoj uniformi.      – Treba li ikome cigara, ako treba recite ja ću vam donijeti, rekao je a narod se odmah počeo javljati jer oni koji nisu kupili cigareta a imali su novca dobro im je došao neko ko će ih opskrbljivati kao i mene samoga. Moj otac je imao dvije kutije i ostalo mu je samo nekoliko komada. Bio je strastveni pušač a novonastala prilika je prouzrokovala veću potrošnju.      –  Koliko je po kutiji? upitao je neko od ljudi.      –   Deset maraka, treba to unijeti pored stražara.  Rekao je vojnik.Znači jedna kutija cigara je koštala u vrijednosti od tadašnjih dese Njemačkih maraka.Ubrzo je dosta naroda reklo da će uzeti i u sljedećim danima on je opskrbljivao nas zatvorenike dok smo imali novca. Biznis je cvjetao.Mislim da bi pojedini kao što je bio i moj otac, dali i duplo više novca jer je napetost  bila sve veća zbog iščekivanja sljedećeg dana radi odabira na prinudni rad na prvu vatrenu liniju. Jednostavno ljudi su mnogo pušili radi opšteg stanja i nervoze.Drugi razlog je bio taj što je cigara donekle ubijala i glad zajedno sa vodom koje smo do duše imali u izobilju i dobro je došla da popuni prazninu u stomaku te da ugasi žeđ i skine vrućinu sa čovjeka u tim vrelim danima.U WC-u je neko uvijek bio radi osvježavanja i hlađenja tijela.Amidžu, čijeg su sina toga jutra odveli, stalno sam gledao. Bio je osamljen i u velikim mislima. Prilazio mu je moj otac i tješio ga te govorio da ne brine i da će sve biti u redu.– Ma vratit će se živ i zdrav, ne brini. Govorio mu je moj otac.Poslije nekoliko sati to se stvarno i desilo. Nekoliko mladića ušlo je nama na gornji sprat. Bili su vidno umorni, iscrpljeni. Prljavih ruku i majica otišli su do klozeta gdje su se oprali i osvježili.Među njima i naš rođak.  Amidži je pao kamen sa srca kada ga je ugledao i promijenio mu se izraz lica.Kod svoga rođaka, osim umora, primijetio sam srdžbu radi poniženja koji je danas doživio.Jebi ga, svaki čovjek u sebi nosi određenu količinu časti i bude slomljen kada mu naruše dostojanstvo.– Kako je bilo, šta si radio? pitao sam ga onako lagano i suptilno jer sam vidio da mu nije do velike priče.– A kako će bit, istovarao granate sa nekog kamiona! Rođak je kratko odgovorio.Sve ove stvari i još neke su obilježili naš drugi dan boravka na Mostarskom Heliodromu.Samo me je interesiralo šta donosi sljedeći dan.A bio sam siguran da će biti najmanje onoga dobroga.Ostalo je da se vidi.Preživio se i ovaj dan.

345 Posjeta 2 Posjeta danas
News Reporter