Laku ti noć draga moja Ešli. Ajšička.

Moja djeca dođu i odu u žurbi, ja nemam auto, taksijem mi skupo do Ljubuškog i tako, nisam otišla. Nisam otišla da je još jednom zagrlim. Proklete daljine, neimaština i zlo koje nas je sve snašlo, udaljilo samo fizički ali u mislima nikad nije.

Moja Ešli, Julijina Ajšička, tako smo je od milja zvale.

Ajša iz ugledne ljubuške porodice Sadiković, učiteljica, omiljena, plaha kao srna, nasmijana, čista srca, plavih očiju i kose gotovo do pojasa duge, uvijek obučena posebno lijepo i sa stilom. Zaljubila se i udala za profesora biologije, Zvonku Vrankića. Imaju dvije kćerke Mirelu i Dubravku. Živjeli su u našoj ulici u Ljubuškom, kao i svi u to vrijeme, skladno i mirno, radili, družili se. Dok ne dođoše hiljadu puta proklete devedesete i razbacaše nas na sve strane. Ajša je nosila posebnu težinu svog životnog opredjeljenja, ljubavi koju je izabrala nikada ne pristajući na podjele. U sredini kakva je ljubuška, platila je to izopćenjem, odricanjem, negodovanjem dežurnih dušobrižnika. Mirela i Duba su otišle studirati i raditi a oni ostali u svom malom stanu u Ljubuškom čekajući kad će ih opet ugledati na vratima. Zvonko, gotovo slijep, više od deset godina bolestan leži. Sve je podnosila s mnogo predanosti, snage i odanosti. Mirela, Duba i Mirelin suprug, plemeniti Tino, jako ga je Ajša voljela, preuzeli su borbu za opstanak, uvijek je to sa suzama spominjala.

Živjeli su sjećajući se lijepih trenutaka, kako Zvonko, koji hrabro podnosi svoju nedaću, kaže: Bilo je lijepo. Živjeli smo život vrijedan življenja.

Put koji su izabrali nije bio lak, ranjeni, slomljeni ponekad ali išli su samo naprijed.

Prolazeći našom ulicom nekad davno čula bih zvuk violine ili gitare koje je Zvonko svirao. Ajša je puno čitala, crtala, pratila je uvijek bh. tv, ja vjerujem nekad jedina u Ljubuškom. Govorila je u filmu o Neđi kad ni najbolji njegovi prijatelji nisu htjeli, bila na udaru i uvredama zbog toga od podmukle sredine. Šta se sve nije dogodilo u to vrijeme.

“Vrijeme oko mene čini me još tužnijom i totalna asocijalnost – ja se jednostavno s tim ne znam nositi. Otuđili se od mene mnogi jer ja sam ostala ista, tamo gdje sam bila. Moje srce ne priznaje prljave logike i ‘naš identitet’ nije mogao uništiti ni rat – prljavi rat koji još uvijek traje, ni ništa drugo. Ono sam što sam uvijek bila, slobodna, sjećajući se bezbrižnog vremena, nisam živjela po njihovim prljavim uzusima i agresivnim glupostima. Zbog toga sam kažnjena, ja sam autsajder kao pojava. Nije mi žao. Imam snagu koja me još nosi jer valjda mi je daje ‘naš Bog’ koji nije nacionalan nego voli sve ljude….pisala mi je. Njena pisma su mi više nego uspomena.

U zadnje vrijeme nije više ni izlazila, samo na balkon, pogledala bi niz ulicu i vraćala nazad u sobu.

“Tvoj dragi lik ide našom ulicom. Ponekad osjetim i Mašino cupkanje – specifičan hod mile djevojčice kojoj je dao onaj ‘naš Bog’ da postane majka. Mislim i na Bojana i Dejana, radujem se njihovom uspjehu kao mojoj djeci ” – pisala mi je svojim divnim rukopisom pisma koja čuvam. Slala je poklone za djecu, Veroniku, Vanjušku, isplela šal i pulover sa slovom A našem malom Aljoši, Maši divne posebne darove. Kad sam pošla u Mostar poklonila mi je preslatkog patuljka, da pomisliš na svoju Ešli, rekla mi je i rasplakala se. Uvijek pomislim na nju kad god ga ugledam među cvijećm pred mojim vratima. Geu nije upoznala ali danas će. Nas tri, Maša, Gea i ja idemo da je ispratimo u Ljubuški.

“Odredila sam da ipak ležim gdje su i moji roditelji, da pokažem da nisam ‘grješna’. S tim se saglasio i Zvonko…. Tvoj buket bit će najdraži kao što si i ti, briljant u svom srcu” – pisala mi je u zadnjem pismu. Kao da je znala da će uskoro otići.

Laku ti noć draga moja Ešli. Ajšička. I Julija i Ljubočka danas u Rusiji plaču s nama. Bila si utjeha i sklonište svima nama kad su gotovo sva vrata bila zatvorena. Hvala ti na ljubavi i dobroti kojom si nas obasipala.