Dantonova smrt u selu Rabrani

Jedna džamija, tačnije izgradnja njene munare u hercegovačkom kršu, nije postala samo pitanje za lokalnu građevinsku inspekciju, nego se na njoj lome koplja o historiji, o simbolima socijalno pravednijeg svijeta, onog koji je na ovim prostorima 1993. godine bio giljotiran.

Piše: Amer Obradović

Neke scene iz studentskih dana pamtit ću valjda čitav život. Recimo, kad me je akademik Dževad Juzbašić na ispitu pitao da li sam gledao operu ”Dantonova smrt”. Kad sam odgovorio da nisam, uzvratio mi je: ”Kolega, da ste to gledali, znali biste da je Danton, kad su ga doveli na giljotinu, svojim dželatima poručio – ‘kada odrubite moju glavu, imat ćete narodu šta pokazati”’. I, figurativno držeći glavu u ruci, oborio me. Zasluženo. Jedan drugi profesor, jedini na odsjeku koji je hercegovački pravilno akcentirao moje prezime, Ahmed Aličić, zadivio nas je poznavanjem historije širenja islama u Bosni, te je jednom, nakon rasprave sa jednim studentom o pitanju da li je u islamu dozvoljena kamata, na tabli ispisao ajet iz Kur’ana kojim je objasnio šta se smije, a šta je lihvarstvo. Profesor Aličić je bio autoritativan, nezgodan za bilo kakvu vrstu rasprave. Znao je sva sela po Hercegovini, a na moje pitanje otkud to zna, odgovorio je da dolazi iz ulemanske, hodžinske porodice, te da su njegovi bili hodže u mnogim selima oko Nevesinja, Mostara, Stoca i Čapljine.

Čitajući knjigu Hivzije Hasandedića Muslimanska baština Bošnjaka u Južnoj (Srednjoj) Hercegovini, naletio sam na jednog profesorovog Aličića: Salih Aličić je bio imam džamije u selu Rabrani od 1937. do 1939. godine. Upravo je ova džamija izbila u žižu javnosti nakon što su lokalne vlasti pokušale da je zapečate, fol zbog divlje gradnje. Nakon što su Stolac i Neum spojeni modernom magistralom, Rabrani su postali vidljiva tačka, a munara koju su mještani podigli odmah je upala u oko opštinskim inspektorima iz Neuma, koji odmah imaju spremnu priču o nelegalnoj gradnji, jer valja zaštiti ”krajolik”, onako po mjeri politike koja je devedesetih uništila svo kulturno naslijeđe koje je imalo bilo kakvu bošnjačku aromu na ovom prostoru. Zbog silnih zločina, uključujući i rušenje vjerskih i kulturnih objekata, tzv. Hercegbosanska šestorka je pravosnažno osuđena na 111 godina robije, a Žalbeno vijeće Haškog tribunala je potvrdilo da je Hrvatska, odnosno njeno tadašnje rukovodstvo, počinilo agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko bili su dio udruženog zločinačkog poduhvata. I Bošnjaci iz Rabrana su devedesetih protjerani, a džamija uništena.

Kada europarlamentarka iz Republike Hrvatske, Željana Zovko, drži evropski vaz ko je dobar a ko loš u Bosni i Hercegovini, tražeći etničke izmjene izbornog zakonodavstva u našoj državi, a praktično i ideološki prizivajući tu istu Herceg-Bosnu, u čije ime su srušene brojne džamije, uvijek je treba podsjetiti da je ta paradržava bila zločinačka i da tu nema ni Evrope, niti demokratije, nego samo mraka u kojem svoju budućnost neće moći graditi ni bosanskohercegovački Hrvati, niti bilo ko drugi. Također, perspektiva većine sarajevskih političara o položaju hercegovačkih Bošnjaka je mutna, karakterno neiskrena, a oni često završe kao politički kusur koji Sarajevu ostavi lider HDZ-a Dragan Čović. Ti isti političari, hudi, ne znaju da, ako bude države Bosne i Hercegovine i njenih institucija u Rabranima, biće je i u Sarajevu. Pristajanje na etnički ofarbane teritorije značit će kraj bosanskohercegovačkog tkiva koje je vjekovima zajedno srastalao između više religija na prostoru čitave zemlje.

Moj pradedo, rahmetli Šaban Tucaković, volio je konje i išao je u tu džamiju u Rabranima, a na džumi mu je vazio i rođak mog profesora, Salih Aličić, nekada tridesetih godina prošlog vijeka, o čemu piše Hasandedić. I kada sam 2004. godine dobio novinarski zadatak da napišem reportažu o selima između Stoca i Neuma koja populacijski umiru, pradedo Šaban mi je bio u glavi, da nešto moram napisati i o njegovim Rabranima. ”S je­dne stra­ne već se osje­ti mi­ris mora, a s dru­ge po­gled ot­kri­va snje­go­ve Veleža. Pe­tna­es­tak ki­lo­me­ta­ra od Neuma na­la­zi se se­lo Ra­bra­ni. U nje­mu ži­ve po­vra­tni­ci Boš­nja­ci. Ku­će je povra­tni­ci­ma obnovi­la Vla­da Ma­le­zi­je. U se­lu sreće­mo Me­hme­da­li­ju Tucakovića: ‘Vra­ti­li smo se 18. 9. 1998. go­di­ne. Še­sna­est ku­ća je na­se­lje­no, treba­lo bi se vra­ti­ti još pet po­ro­di­ca. Je­dan mi je sin u Americi, a dru­gi ži­vi u Bi­je­lom Polju kod Mostara”’, zapisao sam tada za Dane.

Spomenuti Hivzija Hasandedić je zapisao da u Rabranima postoji džamija za koju se misli da je sagrađena odmah nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Zadužbina je Tucakovića koji su jedini u ovom mjestu stanovali. Smajo Tucaković dao je kuću u vakuf i džamija je na tom mjestu sagrađena. Porušena je 1942., a obnovljena je tek 1962. godine. Tzv. Herceg-Bosna srušila je džamiju 1993. Umjesto da lokalne vlasti Bošnjacima pomognu kako bi imali i prakticirali svu slobodu, uključujući i onu vjersku, oni očito u munari vide simbol nečeg stranog, nečeg što strši na putu ka jedinom bosanskohercegovačkom gradu na Jadranu i nečem čija je sudbina trajno trebala biti riješena rušenjem devedesetih. Onaj Danton, zbog kojeg me profesor Juzbašić oborio na ispitu, vjerovao je u revoluciju koja će donijeti slobodniju, bratskiju i jednakiju državu. Ali je revolucija, čiji je i sam bio kreator, i njemu došla glave. Naše društvo je daleko od bilo kakve ozbiljne reforme, o revoluciji ne treba ni govoriti, ali danas džamija u Rabranima jest simbol socijalno pravednijeg svijeta, onog koji je na ovim prostorima bio giljotiran 1993. godine. Povratnici su tu, umjesto Dantonove glave, narodu pokazali munaru, znak da žele ostati slobodni.

Tacno.net, Amer Obradovic

539 Posjeta 1 Posjeta danas