Ljubuški nije samo u Ljubuškom.
Ljubuški je i u onim Ljubušacima koji zbog raznih razloga još uvijek ne mogu da se vrate u Ljubuški.
Ljubuški je metafora odlazaka, načina i stila ponašanja i života.
Ljubuški ima svoj stil koji se ogleda u šarmu njegovih žitelja i koji se prepoznaju na „sve četiri strane svijeta.“
Ljubuški je mahala gdje postepeno preovladavaju usahle emocije, jer su mahale sve praznije i praznije.
U takvim mahalama je živio naš Ahmed (Muhameda-Make) Fazlinović koji nas je napustio ovih zimskih dana.
Odrasli smo na Crkvici, koja je 50 i 60-tih godina bila „puna ko šipak“ komšija,rodbine, prijatelja i poznanika.
„Prorjeđivanje“ je počelo zemljotresom 1962. Godine, kada se dio mnoštva počeo prorjeđivati silaskom u dolinu ili negdje drugo.Tako smo Ahmed i ja postali „građani“, kako su nas nazivali oni što su ostali na Crkvici,Gožulju,Vodici…
Ahmedov otac Hamo-Maka je ponudio mojoj porodici da im budemo komšije na zemlji gdje su oni sagradili nekoliko kuća.Vođeni familijarnim razlozima ostali smo na Stublu.
Ahmed je pohađao zanatsku školu i postao „precizni mehaničar“(kod Muje Konjhodžića).Taj posao mu je postao zanimanje i radno mjesto.
A onda je nastalo novo „prorjeđivanje“ pa smo postali stanovnici Norveške,Njemačke…raspostrti od „Grenlanda do Novog Zelanda“.
Nakon „smirivanja strasti“ Ahmed se sa porodicom vratio u Ljubuški,gdje sve „počinje i završava“.
Ahmedova priča je počela i završila u Ljubuškom. Sada, „kada mu je zemlja postala prekrivač“ nadolaze sjećanja „koja su jača od moći smrti i uspomene ostaju da nas prate kao utjeha“ i primjetimo da će nam Ahmed nedostajati kroz svoje ponašanje, snagu, samopouzdanje,šarm, osmijeh, borbenost, razdraganost, ljubav prema djeci, toplinu…
Saučestvujemo u boli sa Ahmedovom dragom suprugom Zulkom, djecom i unucima, te sa familijama rah. sestara Džehvije, Enise,Elbise i Abase kao i sestara Alme i Vesne koje žive u Canadi.
THEOPHILE GAUTIER: POSLJEDNJI LIST
U goloj šumi, u jeseni,
ničeg u spletu granja bijedna,
već jedan list zaboravljeni,
jedan list i ptica jedna.
U pustom krilu moje duše
još jedna ljubav jadikuje,
ali jesenski vjetar puše
i ne dopušta da se čuje.
Odlazi ptica, listak pada,
ljubav se gasi od studeni,
Dođi mi na grob, ptico mlada,
pjevaj, kad stablo zazeleni!
Kemal Mahić