SVJEDOK I UČESNIK – NIHAD HALILBEGOVIĆ: Dešavanja u Sarajevu 5. i 6. aprila 1992. godine – „Miting za mir“

U predvečerje agresije na Bosnu i Hercegovinu događaju se mirovni protesti građana u Sarajevu koji su se pretvorili u veliki, tzv. “miting za mir”, na kojem je prisustvovalo oko 100 hiljada ljudi iz Sarajeva i drugih krajeva Bosne i Hercegovine. A nisu znali da je organizacija ovog mitinga osmišljena u redovima KOS-a i SDS-a koji su sa istomišljenicima planirali scenario bezizlazne situacije, haosa. Velika većina prisutnih na mitingu u Sarajevu su bili za mir i samo iz tog razloga su prisustvovali  ovom velikom skupu pred Skupštinom RBiH. Otrežnjenje je i za njih došlo onda kada su teroristi SDS-a otvorili snajpersku vatru po okupljenoj masi i kada se JNA dobrano stavila na stranu srpskih zločinaca, pucajući na narod.

U cilju rušenja legalnih organa vlasti u Bosni i Hercegovini, civilni i vojni vrh SFRJ osmišljavali su način kako da ih oslabe i destabiliziraju, a onda stave pod kontrolu ili sruše. General Veljko Kadijević, savezni ministar odbrane,  Borisavu Joviću, predsjedniku Predsjedništva SFRJ izložio je prijedlog vojnog vrha: “U kolebljivim republikama (Makedonija i BiH) demonstracijama i pobunama treba srušiti rukovodstva ili ih preokrenuti u drugom pravcu. Organizovati masovne mitinge. Bosnu i Hercegovinu dići na noge za Jugoslaviju. Veljko predlaže da mobilišemo TO, da u Sarajevu pomognemo organizovanje mitinga za Jugoslaviju.” [1]

U predvečerje agresije na Bosnu i Hercegovinu i napada na Sarajevo 5. i 6. aprila 1992. godine, događaju se mirovni protesti građana koji su se pretvorili u veliki, tzv. “miting za mir”,[2] na kojem je prisustvovalo oko 100 hiljada ljudi iz Sarajeva i drugih krajeva Bosne i Hercegovine. Velika većina prisutnih na mitingu u Sarajevu su bili za mir i samo iz tog razloga su prisustvovali  ovom velikom skupu pred Skupštinom RBiH. S obzirom na opredijeljenost naroda za mir, a protiv rata, ovaj događaj je historija zabilježila kao “miting za mir”, iako su razlozi održavanja tog velikog skupa bili u funkciji osvajanja, podjele ili uništenja Sarajeva. Vojni vrh SFRJ, srbijanski i srpski nacionalisti, SDS i njihovi istomišljenici su planirali scenario bezizlazne situacije, haosa, kada bi se pozvala JNA da se stavi u službu “naroda” i pristupi razoružavanju svih “paravojnih formacija”, uključujući Patriotsku ligu, Bosne, mahalske straže i druge branitelje Sarajeva. Taj scenario bi izazvao pravi haos u gradu, sukobe sa JNA, međusobne sukobe naroda, podržavane od KOS-a i vojske iz kasarni JNA, kojih je u Sarajevu bilo 10 ili 11.

Pored KOS-a, čiji su pripadnici bili dobro pozicionirani i razmješteni, podršku vojnom vrhu SFRJ i politici Slobodana Miloševića je pružio Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju, čiji su članovi bili tvrdokorni komunistički oficiri JNA, jugonostalgičari i dr., a među njima i Miloševićeva supruga Mirjana Marković.

U sjedištu Sindikata Bosne i Hercegovine bilo je jezgro SDS-a i oni su pomogli održavanje ovog velikog skupa u Sarajevu, najviše pozivajući svoje članove iz drugih gradova da prisustvuju demonstracijama i mitingu, odnosno da organiziraju dolaske naroda. Srpski kadrovi su većinom napustili svoja radna mjesta u bh. sindikatu. Sekretar Predsjedništva sindikata BiH Čedo Vološ je otišao u Banjaluku i tamo formirao sindikat.

Neki od članova SUBNOR-a su učestvovali na ovom mitingu, a poslije toga priključili se srpskim nacionalistima na Palama i drugim mjestima, gdje je silom uspostavljena vlast. Među njima je bilo i najviših funkcionera iz SUBNOR-a. Na “mitingu za mir” je učestvovao i Aziz Čengić, koji mi je, između ostalog, ispričao: “Iza mene i Reše (Hadrović, novinar i književnik) stoji čovjek, dva metra je u njemu i Rešo se posvađa sa njim. Navalio taj da se obrati narodu. Rešo mu kaže: ‘Možeš preko nas dvojice mrtvih, dobro su mi poznate tvoje namjere, a to su rušenje vlasti.’  Taj čovjek je bio Drago Borovčanin, predsjednik Glavnog odbora SUBNOR-a BiH. Pošto nije uspio da govori, Borovčanin se udaljio od nas. Ja sam pošao za njim. Pratio sam ga. Došao je do jedne prostorije u kojoj su bili organizatori skupa, koji su usmjeravali skup i određivali ko može govoriti. Kada sam došao pred tu kancelariju ušao sam unutra i zatekao Borovčanina kako se žali prisutnim da mu dvojica nisu dali da se obrati skupu. Zaključio sam da se iz ove prostorije rukovodi skupom.”[3]

O Borovčaninu mi je kazivao njegov kolega Šerif Biser: “Drago Borovčanin, predsjednik Glavnog odbora SUBNOR-a BiH je početkom aprila 1992. godine sa Milankom Renovicom, koji je do tada obnašao najviše partijske i državne funkcije u RBiH, napustio Sarajevo i pridružio se Karadžiću na Palama, gdje je ostao do svoje smrti 2001./02. godine. Na njegovoj sahrani na Palama bila je prisutna i delegacija od nekoliko članova Glavnog odbora SUBNOR-a iz Sarajeva, na čelu sa generalnim sekretarom Gojkom Vukadinovićem. Delegaciju je odredio predsjednik SUBNOR-a Dragutin  Braco Kosovac.”[4]

Značajnu ulogu u organiziranju i vođenju mitinga u Sarajevu su imali lideri i rukovodstva opozicionih stranaka. Savez reformskih snaga Jugoslavije, u narodu poznat kao Reformisti ili Markovićeva stranka, programski su trebali biti antifašisti i reformisti, posebno u ekonomiji, međutim značajan dio rukovodstva i članstva su vidjeli “reforme” u promjeni vlasti. Proteste u Sarajevu i “miting za mir” su pokušali iskoristiti za vlastiti interes i rušenje vlasti.

Jedan od bližih saradnika Markovića, predsjednika stranke reformista Mustafa Čengić, formirao je PRESS centar i u prvom saopćenju ovaj skup je nazvao “svenarodni parlament”. Uloga mu je bila ključna: održavao je vezu sa narodom širom Bosne i Hercegovine, pozivao je da dođu u Sarajevo na proteste, primao od njih poruke, vršio njihovu selekciju i dostavljao ih u Veliku salu Skupštine da se pročitaju. Zlatko Hurtić je bio zadužen za konferansu i saopćenja poruka, i on kazuje: “Dežurni na telefonu je bio novinar Mustafa Čengić, funkcioner iz Markovićeve stranke, a bio je i u njegovoj vladi. I on je bio na spratu i ja bih išao gore svakih desetak minuta, uzimao od njega poruke koje je on pisao, dobivene od naroda iz raznih gradova, Bihaća, Tuzle i sl. Te poruke bih ja čitao u ovoj sali.

Najviše poruka je bilo da kreću građani iz Bihaća, Banja Luke i Doboja. Svi sad idu u Sarajevo. Kada sam čitao poruke, bilo je veliko oduševljenje. Pristižu i telegrami podrške: ‘Sakupljenim ljudima u Skupštini mi pružamo punu podršku i želimo da istraju, građani Beograda’ ,  ‘ne napuštajte Skupštinu, dok ne oslobodite Sarajevo  porodica Marković iz Jastrebarskog‘, ‘dolazimo iz Bosanskog Šamca – poručuje forum građana.‘ ”[5]

Po završetku “mitinga za mir”, kojim nije srušena vlast, Mustafa Čengić je sa porodicom napustio Bosnu i Hercegovinu, nastanio se u inostranstvu, odakle povremeno dolazi u Bosnu. Međutim, nastavio je da neargumentirano napada aktuelnu vlast, predsjednika Aliju Izetbegovića, SDA i dr.

Predsjednik Reformskih snaga u Bosni i Hercegovini dr. Dragan Kalinić napustio je stranku i pridružio se SDS-u. Ubrzo je imenovan za ministra u vladi tzv. Republike Srpske. Iako je godinama kao ljekar radio u Koševskoj bolnici u Sarajevu, zagovarao je njeno rušenje: “Oni koji budu planirali operaciju Sarajeva, oslobođenja Sarajeva ili uništenja žive neprijateljske sile u Sarajevu, moraju da planiraju šta će sa zdravstvenim objektima. I odmah da vam kažem, ako će Vojna bolnica pasti u ruke neprijatelju, onda sam ja za to da se Koševska bolnica uništi i da neprijatelj nema gdje da se liječi.”[6]

Poslije izdaje lidera stranke Reformista i neuspjelog puča u vrijeme “mitinga za mir”, stranka se raspala, a njeni članovi su se podijelili, nažalost, najviše po nacionalnim šavovima.

Najjača opoziciona partija – SDP, aktivno je učestvovala u organiziranju i vođenju “mitinga za mir”. Istaknuti članovi i rukovodioci organizirali su okupljanja, autobuse i drugi prevoz za učešće na demonstracijama iz ostalih bosanskohercegovačkih općina. Čelni ljudi SDP-a su se smjenjivali za govornicom u Velikoj sali Skupštine i pred masom ljudi zahtijevali predaju vlasti.

Nažalost, zaslijepljeni mržnjom prema SDA, puni jeda zbog ranijeg gubitka vlasti, vodeći ljudi SDP-a nisu mogli ili nisu htjeli praviti razliku između SDA, na čelu sa Alijom Izetbegovićem na jednoj, i SDS-a, na čelu sa Radovanom Karadžićem, na drugoj strani. Za njih su to sve bili  “nacionalisti” kojima je trebalo oteti vlast, pa makar i tipično Miloševićevom metodom “događanja naroda”.

Vodeći ljudi SDP-a su, nažalost, tih dana upravo pokazali koliko su bili (ne)svjesni situacije u kojoj su se Sarajevo i cjelokupna Bosna i Hercegovina nalazili, dopustivši da budu izmanipulirani od Miloševićevog obavještajno-bezbjednosnog vrha. Da im je rušenje vlasti uspjelo, iste one vlasti koja je do tada jedina mogla okupiti i organizirati snage odbrane – danas ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine.

Otrežnjenje je i za njih došlo onda kada su teroristi SDS-a otvorili snajpersku vatru po okupljenoj masi i kada se JNA dobrano stavila na stranu srpskih zločinaca, pucajući na narod, neselektivno.

U narednom periodu mnogi simpatizeri, pa i lokalni funkcioneri SDP-a, postepeno su se uključivali u odbranu. Međutim, snaga naše odbrane bila bi sigurno znatno veća da je SDP od početka učestvovao u pripremi odbrane od agresije. Nažalost, vodeći ljudi ove partije su nakon neuspjelog pokušaja rušenja legalne republičke vlasti od 5. i 6. aprila privremeno “zamrzli” stranačko djelovanje. Tek kasnije, SDP se ponovo aktivirao i nastavio sa političkim djelovanjem.

Posebna priča i enigma u radu i djelovanju “mitinga za mir” su njegovi organi i “organizacioni odbor građana”. Ko je predložio njihove članove i kakva je bila njihova uloga? Poznato je samo da je imena čitao angažirani profesor Pravnog fakulteta iz Sarajeva.

Za vrijeme mitingovanja u Velikoj sali Skupštine RBiH i na platou ispred Skupštine, u obraćanjima prisutnih nije bilo konkretnih rješenja, izuzev zahtjeva za rušenje vlasti. Tog 5. aprila se dešavao strahovit zločin nad Sarajevom i građanima Sarajeva. U večernjim satima 4./5., JNA je zauzela aerodrom i tom prilikom su ubijena dva bosanska policajca.

Jedinica srpskih specijalaca, uz podršku tenkova JNA, napala je Policijsku školu na Vracama i zarobila nekoliko stotina učenika i njihove profesore bošnjačke nacionalnosti. Jedan učenik je ubijen, a profesori su odvedeni u zarobljeništvo. Kada je jedinica Patriotske lige iz naselja Hrasno krenula da pomogne profesorima i učenicima ove škole, ispriječili su se tenkovi JNA. U pucnjavi je poginuo pripadnik Patriotske lige.

Transporteri JNA iz kasarne u Lukavici su nasilno, poslije okršaja sa Patriotskom ligom, zauzeli brdo Mojmilo, odakle su granatirali Sarajevo.

U gradu su bile velike žrtve. Prema našoj evidenciji, tog dana stradalo je 130 ljudi, koji su se zatekli u Sarajevu – 122 Bošnjaka, sedam Srba i jedan Hrvat. Od 130 ubijenih, 120 su bili civili.

I slijedećeg dana, 6. aprila, nastavljeno je sa demonstracijama i vatrenim govorima, bez konkretnih rješenja, sa zahtjevima o rušenju vlasti.

Branitelji Sarajeva štite građane ispred Skupštine RBiH 6. aprila 1992.

U Sarajevo pristiže na stotine autobusa iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine, pretežno iz većinskih bošnjačkih sredina, a među njima i rudari iz Breze, Kaknja, Banovića i dr. Metež je nastao kada su pripadnici SDS-a iz hotela “Holidej in” počeli pucati po narodu. Među ubicama je bio i zamjenik gradskog sekretara za narodnu odbranu (deset gradskih općina) Branko Kovačević,  Karadžićev, sekretar, što nam zorno dokazuje vezu vojnog vrha iz Beograda i srpskih nacionalista iz SDS-a u Sarajevu.  Potrebno im je bilo da izazovu haos, kako bi se JNA umiješala, preuzela vlast, podijelila Sarajevo i okupirala ga.

Patrioti koji su branili grad, Patriotska liga, Bosne, policija i drugi branitelji su držali na odstojanju vojnike JNA koji su se nalazili u kasarnama, a pojedinačno, ili u manjim jedinicama, sa mahalskim stražama, čuvali su odbrambene linije Sarajeva, oko 59 km2 površine.

To uzavrelo popodne stiže ohrabrujuća vijest da je Evropska zajednica priznala Republiku Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu. Izmanipulirani narod je ovu vijest primio sa radošću, a učesnici mitinga i dalje nastavljaju sa vatrenim govorima o rušenju vlasti. Formiran je i Komitet, odnosno Vlada nacionalnog spasa, čija su imena javno objavljena. Jedna od odluka Komiteta (Vlade) je da se raspusti legalna Vlada RBiH i da se okupi Parlament u stalno zasjedanje, da se provedu vanredni izbori, iako je bilo jasno da je u takvom haotičnom stanju to bilo neostvarljivo, što je moglo izazvati vojnike JNA da se umiješaju. JNA i srpski nacionalisti nastavljaju sa zločinima. Tog dana je ubijeno 14 građana Sarajeva. U dnevnom izvještaju Generalštaba Oružanih snaga SFRJ (GŠ OS SFRJ), pukovnik JNA Zekanović je optimistički i pohvalno govorio o “mitingu za mir”: “Odbor koji rukovodi ovom manifestacijom oko 17:00 sati, 6. aprila 1992. godine, formirao je Vladu nacionalnog spasa od 15 članova, sastavljenu od svih nacionalnosti. Jedan od zaključaka odbora je da se JNA stavi u službu naroda i da pristupi razoružavanju svih paravojnih formacija”,[7] pod kojima su podrazumijevali patriotske snage koje su već na odbrambenim položajima i brane Sarajevo. Ubrzo se i miting raspao. Izmanipulirani narod se u strahu za sudbinu Bosne vratio svojim kućama. Pripadnici SDS-a su zauzeli rezervne položaje iznad Sarajeva ili snajperska mjesta u gradu, a JNA se povukla u kasarne. Legalni organi vlasti, bosanska policija i Patriotska liga i drugi branitelji su odlučili da brane svoje Sarajevo.

(Iz knjige Nihada Halilbegovića: Počeci odbrane Sarajeva)

 

[1] Borisav Jović, “Posljednji dani SFRJ, Kragujevac”, 1996., str. 277 i 350.

[2]  Detaljnije napisano u knjizi: “Sarajevo od referenduma do agresije i napada na grad 05. i 06. aprila 1992. godine”, autora Nihada Halilbegovića, Sarajevo, 2016., str. 127-173.

[3] Isto, str. 150.

[4] Izjava Šerifa Bisera, predsjednika antifašista boraca Drugog svjetskog rata Općine Centar od 10.11.2011.,  nalazi se u arhivi autora.

[5] Izjava Zlatka Hurtića nalazi se u privatnoj arhivi.

[6]  Skupština bh. Srba, 16. sjednica, 12. maj 1992. Službeni glasnik Republike Srpske, broj 22, 26. novemmbar 1993., str. 86.

[7] Muhamed Šestanović, “Žrtve zločina opsade Sarajeva, žrtve udruženog zločinačkog poduhvata genocidnog karaktera – 1992. –1996.”, Sarajevo, 2020., str. 40.

552 Posjeta 3 Posjeta danas