Uoči ramazana, poslije jacijskog drugog sunneta, a prije vitra, pa sve do prezadnje ramazanske večeri zaključeno, klanja se svake večeri poseban namaz od dvadeset rekata, tzv. teravija ili teravih-namaz.Teravija se obično klanja zajednički u džamijama ili mesdžidima, a tamo gdje ovih nema, ili su mnogo udaljene, ona se klanja po prostranijim kućama. Teravije su obično posjećene, naročito u skorije vrijeme, otkako žene sve više dolaze u džamiju i klanjaju teraviju. Običaj je u gradovima i u ostalim mjestima gdje postoji više džamija, da se zijarete i obredaju sve mjesne džamije u toku ramazana i da se u njima klanja koja teravija tako da nijedna ne ostane mahrum, kako se to u narodu kaže.
U Sarajevu se odavno, bar u jednoj džamiji, teravija klanja hatmom, a to je da imam na svakom rekatu, a ima ih dvadeset, prouči po jednu sahifu iz Kur'ana i tako na teraviji, uz ramazan, prouči cijeli Kur'an. Nije bio rijedak slučaj da se u Sarajevu teravija klanja hatmom i na više mjesta.
(…) Doskora je bio običaj u nekim krajevima i mjestima u kojima žive muslimani da uz ramazan postače bude na sehur babnjari i svirači. A kada bi nastupalo vrijeme posta, pucalo se iz prangija ili topova i davan znak postačima da ne mogu više jesti ili uzimati hranu i piće.
Tobdžije, zatim bubnjare i svirače, domaćini-postači bi preko ramazana gostili ručkom na sehuru, dok su ih na Bajram posebno darivali u novcu, a bubnjare i svirače bi još kitili čevrmama i mahramama kada bi ovi obilazili mahale i sela i Bajram im čestitali. Za sve njih sterale su se sergije pred džamijama za njihove usluge uz ramazann i to im je bila glavna plaća i nagrada.
U nekim našim krajevima(okolina Tuzle, Zvornika- Vitinica i dr.) bio je običaj da, po izlasku ljudi iz džamije gdje su klanjali teravih-namaz, muezzin, ili neko drugi od prisutnih džematlija uzvikne pred džamijom koliko ga grlo nosi:“Jek dur Allah!“(Jedan je Bog!). Na izgovorene riječi svi prisutni u jedan glas bi gromko odgovorili: „Jek dur- je!“(Jest- jedan je!“.
Poslije toga bi prisutni međusobno razmijenili uobičajeni selam i nastavili razgovore u grupama, da bi se, kasnije, razilazili svojim kućama ili bi jedni drugima išli na ramazanska sijela i sl.
Ramazanske običaja Muslimana u Seonici kod Konjica opisao je M.Hifzi Hasandedić u radu Ramazanski običaji kod Seoničkih muslimana,objavljenom u Osvitu(god.I,broj 33,Sarajevo, od 12.X 1942.str.18).Ovdje ćemo navesti samo one dijelove navedenog rada u kojima se opisuju običaji karakteristični za dotični kraj.
Poslije detaljnog govorenja o važnosti ramazana, o pripremama za ramazan i njegovom najavljivanju i dočeku, što je manje više isto ili slično onome što se vrši u drugim našim krajevima,evo kako Hasandedić opisuje buđenje Seoničana na sehur:
Ustajte kadike(kadune)
Perite tave,
Pecite halve,
Budite age,
Nak nabiju stomake,
Nek im sutra postiti nije muka.
I svijetli ramazanski dani prolaze tiho i nečujno, a slični se prizori svake večeri obnavljaju.
Izvor:Enver Mulahalilović: Vjerski običaji Muslimana u Bosni i Hercegovini:Tuzla,Hamodović,2005.
Izbor: Kemal Mahić
Džamija u Gornjoj mahali, Seonica, općina Konjic
Naselje Seonica je smješteno na desnoj strani Jablaničkog jezera. Od Konjica je udaljeno 30 km prema jugozapadu, a od Ostrošca 12 km prema sjeveru. Smješteno je u kanjonu rječice Seončice i sastoji se od mahala: Donje, Gornje i Poretka.
