Obožavam kamen.
Valjda zato što sam rođena tamo gdje ima puno kamena, sivog živca… svaki vrt je ograđen kamenim zidom, kuće su bile kamene i imale dvorišta također obaziđana kamenom.To mi je bilo najdraže mjesto za igru, zid u babe iza kuće, zid u gaju iza škole. Iza zida je bilo posebno čarobno, tamo je u proljeće rasla ljubičica, točno znam iza kojeg kamena. U gaju iz velikog kamena živca probila se smokva koju sam s tatom išla brati. Pun brazda ispranih kišom, oštrih ko noževi, bio je čuvar svog okamenjenog društva.
Tuda se išlo oprezno i polako u drenjine za zimnicu.
Moje selo Grab ima i kamene stećke. Kad god sam prošla uvijek sam gledala sto je na njima isklesano… bio je i otisak stopala, tako smo mi djeca tada mislili. Govorili smo da je neki div stao na stećak te da je ostao trag… to me je fasciniralo. Razmišljala sam kako je netko donio to veliko i teško kamenje tu, kako ga je napravio da ima pravilan oblik, kako je uvijek suho ispod stećka jer se nazirala gomilica sitnog kamenja ispod…
Imala sam i jedan svoj kamen u bašti kraj kuće gdje sam se rodila. Svaki dan sam se igrala na tom kamenu. I sad kad razmišljam o djetinjstvu sjetim se te moje ljubavi prema kamenu…
Sad živim na drugom kamenu, ali nije daleko i uvijek kad idemo u šetnju u brdo meni se svidi neki zgodan, šuplji kamen koji bih ja trebala ponijeti kući kao za čuvarkuću, pa za ovo, pa za ono… dio mene je to i ne bježim od tog, što je još važnije i ja sam dio tog kamena sivog…
Tekst: Irena Hrstić – Boras
Hercegovina u mom srcu