Nikola je rođen 1919. Na zidu njegovog stana na Grbavici je fotografija požutjela od starosti, na kojoj je on, dok je bio mladić, u uniformi vojske kralja Aleksandra Karađorđevića.
Pored te,vise fotografije na kojima su u prvom planu lica dva dječaka, lijepa, zdrava i nasmijana,starosti od deset do dvanaest godina: dvoje od njegovo sedmero djece, snimljeni u Goraždu, odakle je porodica porijeklom,davne 1968. Sada su obojica mrtva, poginula su dok su se borila po naređenjima Karadžićevih oficira.
Nikola sanja vrijeme prošlo, kada su lijepo živjeli Srbi,Hrvati i Bošnjaci.U Sarajevo je došao poslije Drugog svjetskog rata da potraži posao.Radio je na željeznici sve do penzije, koju mu sadašnje „muslimanske“ vlasti redovno isplaćuju nakon što su četnici bili prisiljeni napustiti Grbavicu.
Nikola se osjećao sigurno u vrijeme kralja Aleksandra kao i za vrijeme Titove socijalističke Jugoslavije.“Tito“tvrdi Nikola „doveo je mnoge Srbe u Sarajevo: od 16 gradonačelnika koji su se smjenjivali do sada na čelu grada, jedanaesterica su bili Srbi, trojica Bošnjaci, jedan Hrvat i jedan Jevrej. Sada je Nikolu strah,beskorisno mu je ponavljati da ga niko neće otjerati iz njegovog stana, kao što se to desilo Bošnjacima 1992.
Beskorisno mu je ponavljati da Bošnjaci neće doći iz prostog razloga što je nakon povlačenja okupatora Grbavica ostala sva popaljena i minirana.On gleda kroz prozor preko parka sa sigurnošću proroka u plavim očima.koje vide „Turke“kako se nastanjuju svuda oko njega.Naime,sarajevski Bošnjaci su Turci,on ih dobro poznaje:to su oni isti koji su porazili Srbe na Kosovu 1389.,jer ih je Vuk Branković izdao i povukao se sa svojih 12.000 vojnika.Grbavica će uskoro postati tursko naselje u turskom gradu zvanom Sarajevo.Zaboravlja da kada ode podići penziju, svrati u posjetu mnogim prijateljima Srbima koji su cijeli rat proveli na „drugoj“ strani, pod granatama koje su dolazile upravo s Grbavice.
Zaboravlja šta se dogodilo prošle nedjelje kada je na velikom stadionu, ponosu Grbavice, koji je prvi put ponovno otvoren,“njegov“ slavni tim Željezničar odigrao prijateljsku utakmicu protiv FK Sarajevo, s rezultatom 1-1, pred razdraganom publikom ljudi koji se zdušno raduju jer nisu odustali od života.Prije rata, preko brda iznad stadiona, prolazila je uskotračna željeznica, izgrađena za vrijeme Austro-Hgarske,remek-djelo tadašnjeg građevinarstva, koja je povezivala glavni grad s biserom Jadrana,Dubrovnikom.Mašinovođa slavnog ćire pozdravljao bi dugim piskom, a publika mu odgovarala na pozdrav dugim aplauzom i zvižducima.Na aplauze sa stadiona Nikola, stari željezničar, odgovara s mukom, u iščekivanju da ga „komunista“ Slobodan Milošević, uz pomoć svetog Vasilija,srpskog zaštitnika, sačuva od nevjernika.
Izvor:Alda Radaelli:SABUR-priče o ljubavi i masakru;Dobra knjiga Sarajevo 2006.
Priredio: Kemal Mahic