Doš'o sam mahajućih šaka

Podrazumijevalo se dolaskom u nečiju kuću, kao u određeni poštujući porodični, domaćinski prostor, treba ponijeti neki prikladan poklon, makar taj poklon bio i simbolične naravi.Domaćini bi, sasvim prirodno, očekivali da ih gost, pogotovo ako bi dolazio „malo izdalje“, nečim popeškeši, kako se govorilo, makar da se djeci „pokuči kakva šećerka“. Time se davalo do znanja da se određena familija poštuje.Vrijednost onoga što bi se darovalo bila je gotovo nebitna…

Ako bi se u čiji dom ušlo bez igdje ičega, posjeta bi se, recimo, dogodilo iznenadno, nije bilo uvjeta da se nešto prikladno kupi, ili ponese od svoga doma, gost se, recimo, nije uspio snaći i sl.,tad bi onaj koji je imao status iznenadna gosta, obično, požalio domaćinima, uz iskrenu ličnu nalagodu:“Halalite, doš'o sam mahajućih šaka!“ Priznanje se razumijevalo kao neposredno gotovo izvinjenje.Odmah bi se odgovaralo nelagodom s druge strane, kako to nema nikakve veze, „neka si ti nama doš'o“, „dobro nam doš'o“, „ako Bog da, bit će drugi put“, „neka smo živi i zdravi“…

Tako sam više puta čuo kako je nečiji rođak odnekuda, ili nečiji zet, snaha, prijatelj( pod pojmom prijatelj podrazumijevalo se nekoga iz svoje bliže rodbine svoga zeta ili svoje snahe), o bilo kome da se radilo, došao u nečiju kuću „mahajućih šaka“, što je značilo da nije donio ama baš ništa, nije donio nikakav podrzumijevajući/očekujući poklon za domaćina i za porodicu u koju je došao. Moglo se raditi o osobnoj bahatosti, neuviđavnosti, ili ciljanom nepoštovanju domaćina kod kojega se došlo ili postojećih društvenih običaja.

Oni koji bi dolazili „mahajućih šaka“ bili bi često ogovarani čim napuste avliju svojih domaćina, u mjeri da li se htjelo ili nije htjelo da ono na čemu se prigovara dođe do „okrivljenog“ za tu vrstu propusta. Znalo bi se u domaćinskoj kući reći kako ih je stid ispred onoga koji je došao a „niišta nije donio“.Međuporodični i općenito društveni odnosi mjereni su i time koliko se neko sjetio da dođe ili ne dođe u nečiji dom „mahajućih šaka“.

Starije seoske žene, kad god bi pošle gdje na komšijsko posijelo, a u toj kući koju posjećuju, zna se, ima djece, ponijele bi sa sobom barem po jednu bombonu svakom djetetu.Jedno dijete- jedna bombona!

Samohrana udovica Džeka iz Putešovine, u Šadićima, rekla bi:“Budi mi sladak k'o ova bombona!“Ponijelo bi se, čak, i po koju kocku šećera, kocke bi se umotale u rub šamije, ili bi se ponio neki keks, rahatlokum, mali zavežljaj suhih šljiva, ili oraha, bilo šta, samo da se ponese, samo da se ne dođe „mahajućih šaka“…

Domaćici bi se najčešće donijeli kahva i šećer, rjeđe neki keks, sok, ili šta drugo…Kao dijete, posjetioce, komšije, rodbinu, sve odrasle koji bi dolazili, rangirao sam prema tome kakav su dar ponijeli za djecu.U kasnijem svome, odraslom dobu uvijek sam se trudio, koliko sam mogao, da nigdje ne dođem bez nekog, makar simboličnog dara, mada je ponekad bilo slučajeva da se i sam izvinim i požalim na samoga sebe što sam, silom nepredvidivih okolnosti, došao „mahajućih šaka“.

Autor:Hadžem Hajdarević

Izvor:Preporod;1.februar 2023.

Izbor: Kemal Mahić

1155 Posjeta 2 Posjeta danas