Dan kad je ranjen Dino

Pise: Mensur-Menso Graca

Ljeto, godina 1994. Vogošća, Hotonj, reon Bašte.
Smoren od noćne straže zaspao kao klada na polači, sklepanoj od nekakvih starih greda i dasaka pronadjenih u porušenim kućama. Iznad mene dvojica već odavno hrču. Spavao sam možda dva sata a onda u spavaonicu ulijeće neko od boraca vičući : “Menso ustaj, Dino ranjen”. Skačem na noge, pa onako sav u behutu kroz uski hodnik izlazim napolje pred kuću koja nam je bila spavaona i rov i osmatračnica. Tamo ispred kuće zatičem nekoliko boraca i ranjenog Dinu naslonjenog na zid kuće. Držao je jednom rukom svoju drugu ruku, tačno iznad zgloba pokušavajući na taj način da zaustavi krvarenje. Ranjenu ruku podigao u zrak a iz nje izlazi tanak mlaz krvi baš kao na česmi kad je ne zavrnete do kraja. Pogledam na ranu i vidim da nema trećine zgloba a iz rane izvirile vene iz kojih lije krv. Neko donese rukasak u kojem je bila ”prva pomoć”. Otvorimo ga a unutra samo trokutaste krpe, par flastera zavoja nema. Već nas hvata panika, vrijeme prolazi, krv ne prestaje teći a mi nemamo čime da mu previjemo rane. Nadjemo neke krpe, zamotamo mu ruku i stegnemo tim trokutastim krpama. Pogledam u Dinu a on blijed kao krpa. Prva vojna “ambulanta” bila je smještena u jednoj garaži ca. 150 m od nas, sve niz brdo. Znali smo svi koliko je bilo rizično preći tih 150 metra brisanog prostora, pogotovo kada znaš da je Dino upravo ranjen snajperskim metkom. Znamo svi da ga moramo prebaciti do ambulante ali kako? Nemamo vremena čekati mrak, za Dinu bi to možda bilo kasno, krv već probija one krpe sa kojim je rana bila zamotana. On sam ne smije, niti ga smijemo pustiti samog. U jednom momentu skontam da svi šutimo, samo se zgledamo a vrijeme nam curi. Pogledam Dinu u oči a onda ga upitam: “Hocemo li Dino, pa sta nam Bog da?”
Dino prvo kao da nešto proguta, pa izusti: “Hoćemo Menso, moramo, ponesi mi ruksak”
Donesoše mi ruksak, zabacim ga na ledja a Dinu uzmem ispod ruke i onda mu kažem:
“Sad niz cestu nema stajanja, trčimo sve do prvih kuća a onda je lakše izmedju njih do ambulante”
“Znam” odgovori Dino.
Vec slijedeće minute bili smo na cesti, idealna meta za četničke snajpere. Nismo trčali brzo jer Dino nije mogao. Prošli smo sretno i stigli do skromne improvizirane ambulante. Upadamo unutra a unutra dvojica medicinskih tehničara. Preuzeše Dinu, previše ga i zovnuše vozača da nas odmah vozi u bolnicu Koševo. Ja sam htio da se vratim na liniju ali vozač insistira da neko mora biti sa ranjenikom. Izlazimo napolje a “sanitetsko vozilo” golf dvojka nas već čeka. Boja crvena, stakala nema osim onog prvog ispred vozača. Tamo gdje nema stakala, oblijepljeno UNHCR folijama. Dino sjeda ozada a ja odmah do njega. Naslonim se jednom rukom na sjedište i pod rukom osjetim kao da sam ruku spustio na linoleum ili neki materijal sličan koži. Pogledam a sjedište neke tamne boje, neka mješavina braon i bordo boje. Skontam da je čitavo sjedište ali i pod prekriveno starom skorenom krvlju. Krvi ima i na tapacirungu iznad naših glava ali na UNHCR folijama. Razmišljam o tome koliko je ranjenika prevezao ovaj vozač, koliko ih je umrlo u autu, kakvi su ranjenici bili?? U jednom momentu pogledasmo se ja i Dino a da ništa pri tome nismo rekli. I on je vidio isto što i ja i onda uz neki kiseli osmjeh samo prozbori: “Ovo je Menso horor”
Put od Barica do Sarajeva je bio vrlo opasan i noću a o danu da i ne govorim. Na nekoliko mjesta put bio brisani prostor, pa su neprijatelji mogli da vide prolaznike i vozila. Na tim mjestima su mogli da pucaju. Najduži brisani prostor bio je u Barama, nekih ca.300 metara.
Vozač je već načepio, auto štekće, penjemo se uz Kobilju glavu i u tom penjanju poče da priča:
“Dobar si ti jarane, preživjet ceš, ne sekiraj se. Da samo znaš šta sam ja sve vozio, ti bi pjevao. Imao sam na tom sjedištu borce, teške ranjenike, bez noge ili ruke sa rupama na glavi pa su ipak preživjeli a neki i nisu, dobar si ti. Ne sekiraj se.”
Vec se spuštamo prema Barama i tom najdužem brisanom prostoru a vozač se javi opet: “Evo je, Sirat cuprija, ako šta znate, sad proučite. Ako ovo prodjemo, na konju smo” i dodade gas. Dere se motor, sve se trese, haman ga natjerao na stoju.
Kod Dine krv već probila nove zavoje, zamoli me da mu stisnem ruku iznad lakta što i uradih. Ja u strahu da ne iskrvari stisnuo koliko sam god mogao a Dino poslije par minuta rece: “Popusti Menso, više me boli tvoj stisak nego rana.”
Već smo na klinici, izlazimo iz auta. Dočeka nas neki medicinski radnik i povede pravo do operacione sale. Vozač se sa autom vratio na liniju a ja ostao da vidim sa doktorom šta ce biti sa Dinom, hoce li mu ostati šaka ili će biti amputirana. U sali nekoliko medicinskih radnika. Pomažu mi da Dinu smjestimo na operacioni sto. Medicinska sestra uze makaze sa namjerom da reže Dininu uniformu a on je odmah uhvati za ruku i reče:
“Ne reži, imam samo tu uniformu, u čemu ću na liniju?”
Doktor se nasmija, diže obrve, potapša ga po ramenu i reče:
“Ti na liniju više nećeš, to je sigurno”
Isjekoše mu košulju, podkošulju a kad su mu isjekli pantalone pojavi se donji veš sav u krvi. Nije mi bilo jasno odakle dole krv? Skidoše mu i donji veš a tamo još dvije rane od metka. Doktor konstatova da je metak prvo pogodio kuk a onda se od karlične kosti odbio i pogodio ga u ruku koja mu je u tom momentu bila iza kuka. Dino uopšte nije osjetio da je pogodjen u kuk niti smo mi ostali borci to primjetili.
Pitam doktora kada će biti operisan a on dok gleda rane kaže:
“Odmah, nemamo šta čekati”.
Pitam ga hoće li šaka ostati a on odgovori da u medicini nema obecanja, ali se nada da hoće. Dok sam pričao sa doktorom nestade struje, nasta mrkli mrak. Pitam ga šta će sad biti kad nema struje a on odgovori da ima agregat koji se pali ca. nekoliko minuta po nestanku struje.Tako je i bilo. Struja je stigla, ja sam izašao na hodnik, uzeo Dinin ruksak a onda se polako mračnim ulicama spuštao prema Mejtašu, gdje sam u ratu stanovao. Stižem kući, kucam na vrata i čekam da mi supruga otvori. Već je skoro pola noći. Vrata se ne otvaraju, sa druge strane samo pitanje:
“Ko je?”
“Ja”, odgovorih kratko, začu se rad brave i ključa, vrata se otvoriše a potom odmah panično pitanje:
“Ko je poginuo?”
“Nije niko, došao sam samo da ostavim Dinin ruksak. Dino je u bolnici, ranjen je, srećom lakše”
Spustim ruksak u hodnik, napijem se vode a onda put pod noge, nazad na liniju. Mejtaš, Koševsko brdo, Bare, Kobilja glava, Hotonj, Bašte knap 7 kilometara. Dovoljno vremena za razmiljanje o svemu a najviše o onim bordo-braon sjedištima crvenog golfa, onog što je ”glumio” ambulantno vozilo.
Dino je operisan, uspješno šaka ipak ostala na ruci.
ABiH, bilo je teško ali je bilo časno, beskrajno časno.
Danas, gotovo 30 godina poslije, sjetim se često tih ratnih vremena, opsade grada, neimaštine, stradanja, gladi ….. Neke se stvari zaborave a neke ostaju trajno urezane u sjecanje. Prirodno je i kad se nešto zaboravi, ljudi smo, nismo roboti, ali nije prirodno kad se nešto namjerno zaboravlja, gura pod tepih. Nije normalno kad se u isti koš utrpava onaj koji je opkoljavao i onaj ko se od tog opkoljavanja branio. Nije normalno kada se za Generala armije BiH kaže da je isti kao i oni presudjeni ratni zločinci ili kada se javno kaže: ”Ne interesuje me šta je bilo u ratu, hoću da živim svoj život”.
Volio bih da je crveni golf, onaj što je ”glumio” ambulantno vozilo ostao sačuvan i to u izvornom stanju, pa da u njega danas mogu sjesti barem na 5 minuta Edin Forto, Saša Magazinovic, Enis Bešlagic, Damir Nikšic………. ali i oni koji se rodiše poslije 1995. Možda bi tek tada vidjeli koliko je skupo plaćena naša ali i njihova sloboda.
Kažem, možda.

1020 Posjeta 1 Posjeta danas