U tišinu tamnu, u prazninu mraka
Ognjene mu oči bojažljivo zure
I plamne im suze pobožno drhture
Ko tanahna parca osmjehnutog mraka.
O što li te gleda krvava mu traka
U toj masnoj tmini, kud vjetrovi jure?
I zašto li plače, dok sve stvari žmure
I dok c'jela zemlja duboka je raka?
Čuj! Crveni jezik nijemo mu zbori
-Pjesniče, i u mom srcu noćas gori
Životvorna ljubav vječitoga Boga!
I ja žrtvu njemu svojom krvlju palim
I ja mu dobrotu munadžatom hvalim,
Osvjetljujuć tminu suzom bola svoga.
Izvor:ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE XX VIJEKA- Enes Duraković; Sarajevo:Alef, 1995.
Izbor: Kemal Mahić
779 Posjeta 1 Posjeta danas