Otac Agan nerado je davao poljoprivredne i stolaske alatke drugima na korištenje.
Bilo nakrznuto, slomljeno, pokvareno, osakaćeno, poneki dio alatke bi, čak, nedostajao, događalo bi se i da s vraćanjem, ili zaboravi da je nešto od nekoga posudio…
Agan je, doduše, bio takav domaćin da, najčešće, nije mogao odbiti onoga ko bi mu nešto zatražio.
Jedino što nikome ne bi dao od poljoprivrednih alatki bili su kosa, sjekira i nož za rezanje duhana, nije posebnu domaćinsku pažnju i tretman…
To mi uvijek zatreba, to ni rođenom bratu ne posuđujem, tako bi rekao…
Otac nije volio lično tražiti da mu se vrati ono što je nekomu od komšija posudio/ povjerio na korištenje, pa bi mene slao da odem do zaboravna domaćina.
Moguće da je on nije išao tražiti svoje alatke kako ne bi upao u kavu ružniju riječ, prepirku, svađu?
Uz to, da baš on, domaćin kuće, ide po svoje stvari, bilo je malo i ponižavajuće.
Ne znam ni koliko puta sam čuo kako, držeći u rukama vraćenu alatku, kaže:“ Što je svačije nije ničije!“
Najveće posuđivačko iskušenje bilo bi kad bi se u isto vrijeme ukupljalo sijeno s vlasnicima susjednih košenih parcela.
Redovno bi komšijama zanedostajale još koje grablje, vile, ili kolje za nošenje naviljaka, pogotovo kad bi ustisala hića da osušeno sijeno, ne pokisne usljed iznenadna pljuska, a onda bi se znalo desiti da ispadne pokoji grablji zubac, da bude slomljen vrh vila, ili napuknut njihov parožak, jednom je u Gajevima prepukao jedan od dva kolca za nošenje naviljka.
Oca bi to jako ljutilo, unezgođavalo, nikad, međutim, nije prigovorio za ono što se dogodilo.
Bilo, pa prošlo…
Jedino bi u takvim situacijama rezignirao rekao:“Što je svačije nije ničije!“
Tek sam nakon očeva odlaska s Ovoga svijeta nabasao na Sartreovu misao kako je iskustvo najbolja čovjekova škola, samo što je, eto, školarina preskupa.
Izvor:Preporod;12-15 juna 2023.
Izbor: Kemal Mahić
