Kada god bi se u našim selima imalo razloga pohvaliti neku inovjerku ili inovjerca, na kraju bi se, gotovo obavezno dodalo:“Ne faleć’ joj zakona!“ Ili, ukoliko bi se radilo o muškoj osobi: Ne faleć’ mu zakona!“ Pod zakonom se podrazumijevala vjerska pripadnost. Komplimenti su mogli da se tiču lijepa izgleda, uglađena ponašanja, pošteno obavljena posla, samo što taj neko, eto, nije pripadao islamskom svjetonazoru i muslimanskoj džematskoj zajednici. Onome ko bi to izgovorio činilo se važnim da onima koji slušaju bude skrenuta pažnja o zakonu kojem pohvaljena osoba pripada…
Na seoskim teferičima, poput aliđunskih okupljanja na Trebovoj 2.augusta, ili Proslave, kako se zvalo tradicionalno narodno teferičovanje na Tjentištu u povodu Dana borca 4. jula,bili bi prisutni i muslimani i pravoslavci, i muslimanke i pravoslavke, igralo se i kolalo skupa, obično bi se neki mladić, ili djevojka, izdvajao/izdvajala naročitim stasom, ljepotom, šarmom, privlačnošću, pa bi se čuli glasni pohvalni komentari i mlađih i starijih, uz nužni, nešto tiši dodatak:“Ne faleć’ joj zakona!“ Odgajani smo tako da je ovakva vrsta konfesionalnog determiniranja morala biti svakome jasna…I oca sam više puta čuo kako dodaje istu ovu poštapalicu kad bi istaknuo dobro djelo nekog pravoslavca ili pravoslavke…Ne znam, niti sam se poslije raspitivao jesu li tako govorili i pravoslavci u odnosu na muslimane i muslimanke.
Mogao sam završiti treći razred osnovne škole na Popovom Mostu kad sam, s grupom starijih domaćina iz Kruševa, susreo ispred „prodavnice kolonijalne robe“ nastavnicu muzičkog vaspitanja Evu. Nisam upamtio njezino dugačko prezime, ali jesam upamtio anđeosku ljepotu njezina lica, nestvarno plavilo u očima i dugi Evin korak pred kojim bi svaki put uzdahnuli mladići iz moga kraja.
Naravno da sam na licu mjesta potrčao s pozdravom:“Dobar dan, drugarice nastavnice!“ Eva je, u lahuravoj plavoj suknji, hitala u prodavnicu, otpozdravila je svome učeniku svojim nasmijanim očima i napućenim usnama dok je iz torbice vadila novčanik. Osjećao sam kao da me je istom poljubila u zarumenjeni obraz. Jedna starija francuzica reče:“ Gledaj je, e jes ‘fisna vlahinja, ne faleć’ joj zakona!“ Oduševljeni kruševski domaćin nije bio jedini koji je tako rekao za Evu. Mnogi iz naših sela često bi tako rekli. Ja bih se sjetio tih riječi „ne faleć’ joj zakona“ kad god bi se lijepa i zgodna nastavnica pomolila s dnevnikom u razredu.
„Hajdareviću, zašto se smiješ, šta je to smiješno“, upitala je nastavnica muzičkog vaspitanja Eva dok je upisivala nastavni sat u razredni dnevnik. Onako, drugarice nastavnice, ne znam, ne znam jesam li se i nasmijao“, zamucao bih. Ona se samo nasmijala i rekla:“Smijte se, djeco, treba se smijati, pomoći će vam to u životu!“
Nisam se uopće nasmijao dok sam ovo napisao.
Izvor:Hadžem Hajdarević:“Male-velike rečenice iz zavičaja“;Preporod,15.mart 2023.
Izbor: Kemal Mahic
