Zija Dizdarevic:Svjedok Mujo Tica


Neka uniđe svjedok Mujo Tica!
Mujo se trže. Sve do tog poziva on je vjerovao da će to i bez njega proći,
da će ga sud nekako zaobići, da će neko na njega zaboraviti i tako će on iznijeti
živu glavu iz ove fertutme oko Avdine smrti. Još prije petnaest dana, kad mu
je stražar uručio “pozivku”, on je protrnuo, pa onako namigujući i ulagujući
se stražaru Ibri (“baka ti vidi, znam ga kad je bio dijete, a sad mu se, eto, valja
ulagivat’, nije druge”), počeo izdaleka raspitivati zašta li je, aman jarabi, ta
pozivka! A Ibro, pun stražarske samosvijesti i veličine, kao odgovoran
predstavnik vlasti, samo uvija lijevi brk i maše glavom, k'o da veli: “Znam ja
to dobro, moj Mujo, ama ti ne smijem rijet’, znaš kako je, služba, sab
lja”… A, još ni on ništa više ne zna, samo ga ne taru Mujine brige pa mu može uvijati
brkove i dizati glavu. “Pa da me nije kogoderce tužio?” jadikuje Mujo i sve
hoće da uhvati Ibrine oči, ama stražar bježi pogledom i sliježe ramenima: “To
ti je šta tu piše, pa kvit, ja više ništa ne znam!” I tako je Mujo, sav brižan i
ojađen, upao u kuću, izdro se na ženu, izmlatio sina, udario mačk
u nogom, pa kad mu ni to nije bilo dosta, lupnuo je vratima da se sve zatreslo. I pošto je
još izredao desetak psovki onako sebi u njedra, da djeca ne čuju, smirio se i sjeo smišljati za šta ga zovu na sud. “Eto, da mije kogoderce ufatio duhan, jok vala, nije, ja filancima navijek pokazujem onu drugu kutiju; da je za sovanje nije, nisam nikome ništa u čaršiji osov'o ima belćim tri hefte; da sam se pobio nisam, a kamo sreće da jesam, uh, što me huja fata što ne znam kog me vraga sad zovu, eto, iznenada ćojku pane belaj na glavu k'o hađiji ćepenak! E, vela havle, vela kuvete!”
Slutio je pomalo Mujo da taj poziv ima nekakvu tajnu vezu sa smrću
Avde Sućuravice, ama se od te pomisli otimao odmah u početku, odmahujući
brzo rukom i mršteći se: “Budalešćine!”
A kad mu pozivnica poče na san izlaziti, pa mu sve igra pred očima i kao šapće: “Bogme, Mujo, drž’ se dobro, biće vas svakakvih kad za Avdu sve šapće sa sobom, počnete dževap davat’!”
Mujo onda sasvim pobenavi. Kudgod hoda sve šapće sa sobom, viče na
svakog za sitnicu, ne jede, a noću sve šapće sa sobom. Tako iz dana u dan, petnaest dana, razjedaše Muju misao na poziv. I kako kroz tih petnaest dana ne dođe nikakav haber od suda niti Muju ko potraži, to se u njemu počela ukorjenjivati nada da možda to n
ije poziv za njega, da on i neće ići, da su se
prevarili, i sto drugih misli.Tako je Mujo, skunjen i šćućuren, čekao na hodniku pred sudnicom i
nadao se i premišljao kako je to moglo biti da i njega zovnu, i sve su misli izlazile na to da on ovdje nikome ne treba i da će se on lijepo živ i zdrav vratiti i niko ga ni za šta neće pitati. I taman se on učvrstio u toj misli (ono malo strepnje otišlo je za dva sata čekanja) i već se spremao da umakne mirne
savjesti, kad ču:

Mujo Tica!
Koljena mu se presjekoše
. “Ku'š sad, bog ti pomog'o, gotov si!” govori mu nešto iz njeg’ pa se Muji čini da je uhvaćen za gušu i stegnut dobro, predobro, da jedva diše. Oduprije se o zid pa klecajući i skanjivajući se,
duboko negdje tajno želeći da ga vrate, da su se zabunili, da to ne traže njega, pođe Mujo, a ono nešto iznutra kljuca: “Sad, šta mu je tu mu je, valja ti ić’ pa kud puklo da puklo, a neće ti bit’ toplo, vjeruj se!”
“Ja ti, br'te, ne znam ništa i ništa nisam kriv za Avdinu smrt, pogin'o, pa eto, edžel mu doš'o a kam’ sreće da se nisam ni zatek'o u birtiji, vrag je odnio!
I šta hoće od mene, šta, de mi ti kaži sad, šta oni hoće od mene?…” nadgovara
se Mujo s onim pakosnikom u sebi (a sve mu se čini da to Ibro stražar tako
odneklegovori), a razrijedio korake pa jedva mili preko hodnika.
“E, moj Mujo, nije lahko Bogu računa položit’! Ko te je, nesretnice,
nagonio da piješ, de, kad znaš da je grihota, da nisi pio ne bi ni vidio Avdinu pogibiju i sad bi bio mijeran…” grmi nevidljii Ibro i od tog Muji hladan znoj probija baš kad je na samom pragu sudnice.

Mujo Tica!

Ovdekarce!

Star?
Jakako veg star!
Godine, godine?…
Pa što ću ti duljit’, o prvratu mi je bilo trideset manje jedna, pa ti sad
skontaj!
Neporočan?

Ne znam ja, more bit'…

Jeste li ikad kažnjavani?

Jok, nikad u mom vijeku.
Onda mu nešto nerazgovjetno promrsiše i Mujo ne shvati dobro, samo
onaj skriveni u njemu ču kao da se treba zakleti i poče da se smije: “Haha, jesam li ti rek'o, biće tu trke oko džehenema, valjaće ti se zaklinjat’, jakako, u pamet se, Mujo!”

Šta znate vi o pogibiji rahmetli Avde Šućuravice, vi ste jedan od
očevidaca?
U Muji se smrzla duša. Sad, da onaj nije rekao onu zadnju riječ,
“očevidac, oćevinaoc”, kako li, ne bi se toliko n i prepao, ama šta mu je sad to,
“šta li sam ja, dragi bože, šta ću kazivati?” muči se Mujo i traži po svjesti
pogodnu riječ da otpočne, da čuje samo ovaj avaz, odmah bi mu lakše bilo i
jezik bi se razvezao, a riječ ta, prokletnica, ne dolazi nikako i samose Ibrino nacereno lice ukazuje pred Mujinim očima.

No, govorite!

Pa, eto, vala, uvija Mujo i oteže a riječ nikako da dođe, sjedim ti ja tako u Ivičinoj birtiji i naručio jednu ljutu, a nešto me, biva, trbuh zabolio pa k'o velim rakija ti je biriladž i ja pijem i sjedim. Sjedi do mene Meho Gusjenica, a k'o ‘vako je Suljaga trgovac, pa između njeg* i Marijana došo Avdo.

Anamo je šank a k'o Vako doje je Mijo Peran ispružio Mujo dlan pa sve na dlanu pokazuje gdje je ko sjedio, i lijepo se unio u to, govorio bi i dva sata, samo da zaobiđe ono glavno. Asudija se uznemirio i sve hoće da ga prekine.

Dobro, dobro, pa?…

Jah, a zaboravio sam rijet, da je k'o ovako vođe i tu Mujo uprije nasred dlana sjedio Selim Turčić i do njeg, čekaj vjere ti, ko ‘no bijaše do njeg’ je l’ Mato, nije li, jest. Ama ope’ nije, slagaću… čekaj der…
No, pa dobro, nije sve važno, a velite kod Avde je sjedio Marijan?

Jest, baš vala, k'o da ga sad gledam: Marijan, pa Avdo, pa Suljaga, jah, slagaću ti, a sve mi se čini da su nešto priječali. Jah, sa'š ti čut'…

Biste li nam mogli reći šta su to oni pričali?

Sa'š ti čut’ kako je to bilo, samo polahko! Sjedi, rijećemo, Mato do Selima (a more bit’ i da
nije, sad ti pravo ne bih umio kazat’ ama svejedno).
Eh, naručio ja jednu decu ljute, Meho je smarlajis'o jednu su dva, Selim đezvu kahve, a Avdo je im'o prid sobom po litre šljive. Mato je pio vino a Miji Perinom, čini mi se, donesoše novu surahiju, a on
u praznu odniješe. Poručio, jope Marijan…

razvezao Mujo nadugo i naširoko o onome akšamluku u
Ivinoj birtiji, zanio se pa ne umije stati, a zla savjest u njemu zašutila pa ne
mrda. “Morda ona riječ “očevidaca”, kako li, i nije ništa strašljivo, a mene živa nestalo, e baš sam magare, vidiš li, bolan ne bio, kako me slušaju, k'o kad im vaz kazujem, ne bi oni ‘vako da sam him ja kriv…” umiruje se Mujo i od dragosti bi još dan i godinu govorio onako polahko, natenane, čisto mu milo svoj glas slušati, samoda ga niko ne prekida…

Ama pređite na stvar, molim vas!

Sa'š ti čut’, polahko!

Jedi se Mujo što mu ne daju da onako po ćeifa
priča.

Sjedimo ti mi tako kad nekako po sabata iza akšama izbi Rifatbeg i,
da ti ne duljim, nazva selam, mi mu primismo, sjede on k'o do mene, ja se pomakoh, pomaće se i Meho, te ti, moj dragi i lijepi, smarlajsa i on jednu ljutu.
Jada se on meni kako je sve poskupljalo, niđe gaza ne mereš kupit ni za ilađa
i tako mi u riječi kad izbi Mešan, sav blatnjav, pa poče kazivati
… nabraja Mujo a mir u njemu narastao do širokog i slatkog spokojstva što ga samo nervozne primjedbe sudijine narušavaju i mute.

Hoćete li vi govoriti o događaju ili nećete?

Sa'š ti ćut’,

Pokušava opet Mujo, a ono spokojstvo počinje da kopni.
“Šta mi, kog vraga, upada u riječ, ne da insanu ni da progovori, sve ga njakva
hitnja ufatila pa lijepo zabuni ćoeka. Te de na stvar, te de pohiti, govori,
to nije važno, a ja šta je važno ako nije ovo, što su me zvali da govorim, šta
ću him drugo kazat’?
” I opet se pojavljuje skriveno lice Ibre stražara: “Sad će
bit’ šta će bit’, Mujo, drž’ se!” Od toga Mujo zamuckuje, riječi mu više ne teku
onako nesmetano i mirno kao malo prije. Svaki čas zapne pa ne umije nastaviti, smeta mu onaj nacereni dušmanin u njemu, ili sve čeka da mu neko presiječe govor kakvom upadicom, pa u toj zebnji zaboravi šta je počeo i tako ga mir sasvim napušta a huja mu se k'o otrov zalijeva po tijelu i on jedva
sastavlja misli.

Jah, sa'š ćut’, kad zapali Ivo svoju karabitušu, a smrdi ona, dragi bože, k'o kad si prolio šugavu vodu, pa malko zasvijetli… a … a… bijaše se, vala, smrklo, pa… pa… jah, pa Meho viknu još jednu u dvoje, a ja zapalih na čibuk i taman mi tako…

No, no?…

Upada sudija iščekujući sad ono glavno.

Taman mi tako pijemo i sjedimo kad neko upita (a ja baš ne viđeh ko
je), veli: “Znate li, ljudi, da je u planini pao snijeg do koljena?” Začudismo se
mi, otkud ranije, kad…

Ama, gospodine Tica, recite nam već jednom šta znate o pogibiji Avde
zvanog
Šućuravica, kako pogibe, ko ga ubi, jeste li vidjeli? Dosta je toga!
Strog ton sasvim zaplete Muju i pokvari mu sav red u glavi: Zasuta, pa
pogleda začuđeno oko sebe:

A, to hoćeš? E, pa otkud ja to znam pobogu brate? Riječ po riječ, pa u
tom neko udunu lampu i ćojk pogibe, eto. Tako ti je, k'o da sad gledam…

730 Posjeta 1 Posjeta danas