NAFIJA SARAJLIĆ: SIJENA GORE!

 

U ravnome Glasincu zaređale su mnoge paljevine. Nije se moglo vjerovati da su slučajne jer se vatra nije pojavljivala u stanovima gdje se s vatrom barata. Već su se saždijevali kotarevi i zgrade na osami, po noći, kad se svijet smiri. Iz okolnih sela istom bi se opazilo, koje noći, kako u daljini zarudi nebo, a onda se u sve većem sjaju sveže plameni stup s obzorjem. Sijena gore!…

Gore sijena! – bio bi svačiji usklik, usklik za muslimane pun čemera i bolnog ogorčenja, što vjerska nesnošljivost jednih naših sugrađana ne pušća u miru naših dobara, čistih dobara i bez zaporke „kmetstva“, već ih žari i pali na bezdušan način krriomice, u noći, podmuklo, iz potaje. Sijena gore! – sjeknulo bi kroz glavu svakome, dok bi opazio vatru u Glasincu, jer su paljevine kotareva bile toliko učestale da se na drugo što nije moglo pomisliti pri pojave vatre. Sijena gore! – s uzbuđenjem su šaptali muslimani, nasigurni da li im sjutra neće i krov više glave planuti onako ispodmukla, kao što im se dobra u pepeo pretvaraju. Sijena gore! – trubilo se na uho pravdi u skrajnoj rezignaciji, da se zločinci kažnjavaju a dobri štite, trubilo bez uspjeha jer se dobivao nekako takav odgovor. Kažite ko su; uhvatite ih, pa će im se suditi.“…

Kad se s paljevinama počelo uprav pustošiti, a tužbe učestale i na više mjesta, pokrenuo se jedva u neko doba aparat sigurnosti, da se pripazi na zločine. I za kratko vrijeme zapaženo je „nekoliko“ sumnjivih osoba, za koje je istraga dokazala da se nije udarilo na krive adrese. A jedne noći na djeli, u kotaru od više sjena i slama, uhvaćene su dvije djevojke, koje su hodale zagrljene, s revolverima u nogavicama…

Začas se utišao Glasinac, odahnuo narod. Nadalo se da će paljevine prestati, a nastupiti mir i sigurnost. Nadalo se – a to je bila samo nada. Jer zločinci, nekažnjeni egzemplarno, nastavili su iz nesnošljivosti svoj zanat – nebo se opet rumenjelo i za nj vezao plamen…

Sijena gore! – opet je previralo preko usta – i muslimanima se mračilo pred očima. Sijena gore! – sabirali se skupovi i vijećali: može li se to više tako podnositi. Sijena gore! – javljalo se opet vlasti i dodavalo da starješine sela ne mogu više jamčiti, ako previše uzrujana mladež uzvrati napasnicima šilo za ognjilo, jer se više duhovi ne mogu savlađivati…

Vlast, znajući već otkle nedjela dolaze, prijetila je strogom kaznom, prijetila i pozivala starješine da odadu lopove, neka se samim njima sudi, kako drugi nedužni ne bi nepravedno trpili. Ali kad ne pomoglo, već se i dalje dizali u nebesa plameni stupovi, šinuta je na sela kontribucija ravnodušnom odlukom da se ubuduće može paliti do mile volje, samo će se oštećenicima platiti ona šteta.

A tek što se ova naredba počela sprovoditi i pobirati za štete od krivaca novac – seljakovo srce! – zajaukaše pojedinci, da više neće šutjeti. I Glasinac se umiri – nigdje više ni plast sijena ne izgori.

Obijest, pogođena kontribucijom u živac, pokunjeno je izdahnula.

Izvor:Nafija Sarajlić: TEME;Preporod Sarajevo;1997.

Izbor: Kemal Mahić

393 Posjeta 1 Posjeta danas