Djurdjica Cilic:Zejna

Predzadnje ljeto prije polaska u školu kod bake sam u Livnu. Dosadno mi je.
Primičem štokrlicu prozoru i kroz rupice zavjesa gledam djecu koja se igraju iza bakine zgrade.
Povremeno zavjese razmaknem, otvorim prozor i nalaktim se, da me pola viri van.
Pravim se da ne gledam djecu, nego livanjske krovove, a srce mi lupa u očekivanju da me vide i pozovu da im se pridružim.
I tako svaki dan. I svaki dan uzalud.
U bakinom stanu nema pravih igračaka osim velike lutke koja stoji kao ukras i ne smije se dirati.
Baka ili kuha ili krpa čarape navučene na drvenu gljivu, na prstu joj je naprstak, na vrhu nosa naočale.
Pokraj nje na kauču leži velika limena kutija s priborom za šivanje, unutra su još dva naprstka.
Pitam mogu li naliti u njih vodu pa da se igramo da pijemo kavu, ona kaže ne može, idi igraj se s djecom.
Nema nikog vani, slažem. Iz svoje torbe u koju mi je mama pomno složila odječicu vadim slikovnicu.
Sjedam pokraj bake,otvaram crvene korice, prstom pratim slova i govorim: Dok je Toni razmišljao, eto zgode Medi Gaši, iskrao se iz dvorišta, put pod noge sve se praši.
Baka kaže lijepo čitaš. Sama sam naučila, slažem. A zapravo ne znam čitati, samo sam upamtila čitav tekst slikovnice kad mi je čitala mama,
ali ne želim to reći baki jer volim kad me pohvali.

Ona se zove Zejna i za glavu je viša od mene.
Izbliza vidim da iznad tankih usana ima male brčiće, a zubi su joj nagurani jedan preko drugog pa govori nerazgovijetno.
Pokušava zavrtjeti hulahop, ali joj stalno pada. Kad joj dobacim loptu, ne uspije je uhvatiti nijednom.
Na trenutak se nemoćno gledamo. Dođi da ti pokažem mrave, kaže. Mravlja staza je uz cestu i mala vojska u pravilnoj formaciji obavlja
svoje transportne zadatke.Čučimo obje i gledamo ih kao da će se svaki tren dogoditi neko iznenađenje.
Sutra kad dođemo, donijet ćemo ih kruha, kaže Zejna, hvata me svojom znojnom rukom za nadlakticu i trčimo na dno ceste,
prema grmlju iza stare automobilske krntije. Ovdje su bubamare, pokazuje mi. Zaista, odmah ugledam dvije.
Da i njima donesemo kruha sutra, pitam. One ne jedu kruh, nego cvijeće, kaže Zejna upućeno.
Zatim otvara vrata tristaća koji tamo trune već godinama, sjeda za volan,pokazuje mi da uđem.
U autu smrdi na vlagu i mokraću.
Ona glumi da pali auto, ubrzava, skreće sad na ovu sad na onu stranu,naginje se u sjedalu lijevo-desno, kao da je zanose ta nagla skretanja.
Gledam šta radi i imitiram je, krivo mi je što i ja nemam volan, ali sretna sam što, prvi put u životu, smijem sjediti naprijed.
Vrištimo obje u toj jurnjavi u mjestu, smijemo se.
I znam, sutra ćemo, kad nahranim mrave i obiđemo bubamare, ponovno tako.I sljedeći dan opet.
I tako svaki dan, sve do kraja ljeta.
Onda će tata doći po mene da me vodi kući.
Ja ću tog zadnjeg jutra otrčati Zejni na vrata, ali ona neće izaći da se pozdravimo jer će biti ljuta na mene i jako će plakati.
Dok se budem vozila s tatom, na stražnjem sjedalu našeg narančastog tristaća, uza svu radost što idem kući osjećat ću krivnju što sam ostavila Zejnu.
Kad me tata pita:Jesi li našla neke prijateljice u Livnu, reći ću: Jesam. Je li lijepa, pitat će tata. A ja ću, bez sekunde premišljanja, odgovoriti:Jest.

Izvor: Đurđica Čilić: FAFARIKUL:Centar za kritičko mišljenje-Mostar,2021.
Izbor: Kemal Mahić
NAPOMENA:Ovu priču uvažene Đurđice Čilić posvećujem svojoj školskoj kolegici(osnovno obrazovanje) ZEJNI MAKSIĆ-FAZLIĆ (Žabljak-Ljubuški) i želim joj ugodne godine!

 

605 Posjeta 1 Posjeta danas