TABU TEMA 3. DIO SAM- SVOJ PSIHOLOG

Za vrijeme mog skolovanja nikad niko od nastavnog kadra nije me upitao kako se osjecam, kako mi je, imam li problema ?
A, istina, nisam ni ja nikad nikome spominjao moj problem.
Jedino je tetak Selman u porodicnom okruzenju spominjao da u Rijeci ima jedan psiholog koji lijeci mucanje. I ja sam o njemu citao jednu reportazu u “areni”.
Ponekad bih se sjetio toga, ali, sve bi se zavrsilo na tome…
Poslije zavrsetka gimnazije osjecao sam se kao da sam izisao sa dugogodisnje robije, kao ptica koja je pustena iz kaveza.
Prijavio sam se na biro za zaposljavanje a radio kao nadnicar gdje sam mogao, putovao, radio po nasim bastama oko nase kuce.
Upisao ekonomski fakultet, polozio 3 ispita, bez vecih problema i – pametno odustao. Vise zbog mladosti – ludosti nego zbog govornih problema.
Odsluzio vojnu obavezu, 14 mjeseci. I tu sam imao poteskoca sa govorom, pogotovo kad sam morao predavati raport pred citavom cetom.
Ali, sve je to proslo nekako.
Ozenio se, rodio se sin…
Onda, iznenada, zovnuse me na posao, privremeno. 2 mjeseca i 10 dana. Pa nakon samo nekoliko dana zovnuse me opet da dodjem u biro.
“U opcini traze radnika za 24 radna dana, zamjena radnika na odmoru. Portir.” Rece mi sluzbenica. “Bi li ti to radio ?”
“Bih, sto ne bih.” Odgovorih radostan.
“Sto dopustas da te tako za..baju ? Sad 2 mjeseca, sad 20 dana, sto ne trazis da ti dadnu stalni posao ?” Upita me kasnije jedan prijatelj.
“Ama, da me upitaju hocu li raditi jedan dan, ja bih radio ! Bice nekada i pravi posao. ” rekoh…
“U portirnici je mala telefonska centrala u kojoj su spojeni svi telefoni u opcini.
Tvoj zadatak je, kad neko zovne izvana, da ga spojis sa telefonom u kancelariji u kojoj je trazena osoba, isto tako, ako te neko zovne iz opcine, zoves trazeni broj, pa kada uspostavis vezu spojis sa traziocem.
Nije tesko, pokazace ti Emil kako.”
Rece mi ljubazno sefica.
Cim je spomenula telefonsku centralu, sjetih se Celebije, nase drage komsinice, sluzbenice Poste koja je imala prodoran glas. Kad bih prolazio pokraj poste cesto bih je cuo kako daje uputstva i spaja dvije telefonske linije…
Ali…
“Sta je ? Kao da nisi zadovoljan?”
Zakljuci sefica odmah po mom novom izrazu lica !
“Uh ! Telefonska centrala ! Pa ja tu trebam govoriti cijeli dan ! Nisam tako zamisljao portira ! Ne mogu ja to !
Nista od posla !” Razmisljam razocarano.
“To je vrlo jednostavno. Imas spisak kancelarija i radnika i imas telefonske imenike svih regija u Jugoslaviji, privatne i od firmi. Brzo ces nauciti.”
Podje me tjesiti sefica.
“U redu, probacu”…
I probao sam. Emil me je ljubazno upoznao sa dugmadima i bio sa mnom dva sata dok nisam “uhodao”.
Malo sam se brecnuo na njegovu primjedbu “ne boj se, slobodno govori, kao da sa mnom pricas, sta zamuckujes !”, ali se nisam ljutio, jer sam to i ocekivao.
Bilo mi je mnogo lakse kad je otisao.
Islo je nekako, tesko.
Probao sam “na prepad” da reknem sto moram, dok nisam zablokirao.
Ponekad bih i zablokirao, probao ponovo, pa prekinuo vezu. Kad bih malo dosao sebi, nastavio bih.
Zelio sam taj posao, ali sam vec prvog dana vise puta skoro rijesio da “dam otkaz”.
Taj dan sam se jedva dovukao do kuce. Bio sam toliko umoran i iscrpljen, kao da sam radio u plasteniku 3 dana.
Sljedece jutro sam se tesko dovukao do opcine. Jos uvijek neodlucan da li da nastavim ili odustanem.
Krenulo je bolje nego juce. Vec sam upoznao neke glasove, vec sam neke razgovore obavio bez problema dok…
“Sta je bolan, sta si se zblanuo, sto si prepadnut ! Sto se bojis ? Govori normalno, ko covjek !” Razbudi me ostar glas mlade, “malo pojace” sluzbenice katastra.
Mozda je to trebalo zvucati kao sala ili ohrabrenje, ali, za mene je to bila konacna potvrda da to nije posao za mene.
“U pravu je” pomislih, sa olaksanjem. “Ne mogu ja ovo. Nije ovo za mene !”
Malo sacekam pa zovnem seficu :
“Mogu li doci da vam nesto kazem ?”
Sta je, ima li problema ?” Upita me.
Sutim. Ne znam sta da joj kazem.
“U redu, hajde, dodji !” Rece mi na kraju.
Jos malo posjedim pa nerado uzmem moj
zamotuljak, sendvic i “dvojni c”, sok od narance sa slamkom, otvorim vrata I – zastanem.
Na vratima “svog butika”, preko puta od moje “kucice” stoji Helena sa punom tacnom u rukama gleda u moj zamotuljak, pa u mene sa svojim poznatim, sada ispitivackim osmjehom. Kao da je htjela da upita “gdje ces nije jos pauza ?”
Zazvoni telefon, pogledam pa odmahnem rukom.
U tom momentu se pojavi sluzbenica na vratima katastra, razvuce siroki osmjeh i podje da nesto kaze.
Telefon uporno zvoni.
Helena gleda u sluzbenicu, gleda u mene.
U tom momentu opet se nesto prelomi u meni. Procjedih kroz zube ono moje poznato: “E neces !”
Zalupih vratima, uzeh slusalicu i stojeci rekoh “muskim glasom, ko covjek”: ” dobar dan, skupstina opcine, izvolite !”…
Sjetio sam se clanka iz arene, sjetio se da sam citao da u nekim slucajevima mucanje obicno nastupa u odredjenim stresnim situacijama, npr. strah, iznenadjenje pa cak i velika radost, dok u normalnim, pogotovo prijatnim, ugodnim situacijama uopste nema problema. Tako je bilo kod mene.
“E sad cu ja misliti samo na ono sto trebam reci necu da mislim nista drugo !”
Odlucih da probam.
Kad neko moze biti “sam svoj majstor”, da probam i ja biti “sam svoj psiholog” ! Kad zazvoni telefon, digao bih slusalicu, ne razmisljajuci ko bi mogao biti, koga hoce ?
Skoro automatski bih odgovarao, automatski govorio… Krenulo je !
Uskoro pokuca sefica pa otvori vrata. Krenula na dorucak. “Sto ti ne dodje ? Sta je bilo ?”
“Zaguzvalo mi na telefonu !” Slagah.
“Nista vazno, mislio reci kako nema problema, sve ide fino !”
Gleda me sefica ispitivacki, vidim da mi ne vjeruje. Ne pita vise nista, ni ja ne govorim nista.
“Hajde, drago mi je” rece i ode.
Vec za nekoliko dana sam upoznao vecinu “stalnih” glasova, onih koji su zvali skoro svaki dan. Uskoro sam pricao normalno, nisam vise razmisljao o mom problemu, nisam se vise bojao.
Pricao normalno ! “Muski, ko covjek !”
I taman kad sam zavolio ovaj posao, sjetih se da Emil za 3 dana dolazi sa odmora iz Baske Vode.
“E, J.. i ga !…
Isti dan pokuca stariji gospodin i udje u “moju kucicu”
“Dobar dan ! Znas li ti mene?
Ja sam Marko D. Direktor uprave prihoda.
Bi li ti radio kod nas ?”
“Cujte, ja trazim posao 6 i po godina, a vi me pitate bi li radio !”…
Godine 2016. nakon duzeg razgovora upita me doktorica: “hoces li mi nesto obecati ? Haj’ mi obecaj da se neces ubiti !”
“Da se necu ubiti ?!” Upitah iznenadjeno.
Pa vidis, u pismu od psihologa pise da “ima elemenata suicidnosti…”
“Draga Dorthe, da sam se mislio ubiti, ubio bih se davno, “sedamdeset i neke…” pomislih, pa joj odgovorih, “pod naski”: “Obecavam da cu zivjeti sve dok ne umrem !”
P.S.
Pouka za mene i jos neke…
Da sam mogao popricati nekoliko sati sa nekim logopedom prije pola stoljeca, zivot bi mi bio puno laksi, puno ljepsi…

 

621 Posjeta 2 Posjeta danas