„Tvoj lik ne mogu kiše isprati,
Tvoj osmijeh ne može u vjetru nestati,
Tvoj trag ne mogu snijegovi pokriti,
Tebe vrijeme ne može odnijeti.“
Tvojim odlaskom otišao je dio nas!
U sveopćem sivilu trenutka pogodila nas je vijest da je otišao Šaćir(Vehaba) Mahić(1942-2023).
Zajedničko življenje u dječačkim danima na Crkvici, ostavilo je traga na svima nama. Kuća Vehaba Mahića se nalazila na pola puta od Gožulja do Lalića kule. Na toj cesti smo se često susretali do zemljotresa 1962. godine, kada smo napustili naše kuće zbog oštećenja i preselili u Pobrišće-Stuba do nekog novog „zemljotresa“.
Međutim, ono što je ostvareno i postignuto, za sjećanje, je boravak u rodnim kućama na Crkvici.
Tada je ostvareno drugarstvo, druženje, igra,šala i jedinstvo našeg komšiluka. Nikad nismo zaboravili familije Derve Mahića(Ćarle),Muje Dizdarevića(Đore), Arifa Mahića(Plećka), Ismeta Gujića-Roše, Nafije Dalipagić,Mahmuta Alendara, Mujage Bilića, Agana Dizdarevića, Nune Fazlinović, Hajre Bile, Mehe Cojle,Hame Fazlinovića(Make)…
Kao djeca bili smo bezbrižni, puni volje za igrom, školom.Šaćira smo obožavali jer je uvijek bio spreman za šalu, druženje,radnu akciju(demetenje duhana, korubanje kukuruza i slično).Bilo je veselo s Šaćirom i svi smo ga rado pozivali na igru i druženje.
Kao dječak Šaćir se razbolio i kao posljedica je ostao bez slezene koja mu je kirurškim putem odstranjena.Saznajemo da mu je drugi vitalni organ (jetra) bila „sevep“ preranom odlasku.
Šaćir je odrastao bez oca koji je pri kraju II svjetskog rata likvidiran(„prijeki sud“-na „pravdi Boga“). Njegova majka, Hatidža,je preuzela ulogu oca i dok djeca nisu postala punoljetna, ona je uspješno vodila svoju familiju, radeći kao „higijeničar“ u OŠ u Ljubuškom(Šućrija,Šaćir,Džulsuma-Suma i Hiba).Koliki je utisak ostavila Hatidža na komšije,svojim radom i zalaganjem za svoju djecu, svjedoči podatak da je Šaćir dobio nadimak „Mamin“, s obzirom na Hatidžinu brigu o njegovom zdravstvenom stanju nakon odstranjenja slezene.
U općem siromaštvu Šaćir je uspio da završi Gimnaziju i Pedagošku akademiju, što ga je kvalificiralo da se zaposli kao nastavnik fizike i OTO.Zaposlio se u Osmogodišnjoj školi u Ljubuškom i Osmogodišnjoj školi u Vitini.
Zbog posljedica rata(1992-1995), Šaćir se zaposlio u OŠ „Jablanica“(Tešanj-Maglaj) odakle je stekao uvjete za penzioniranje.
Zbog objektivnih razloga nismo se viđali, ni komunicirali, ali zajedničko ograstanje je ostavilo uspomene i sjećanja koja smo nosili u sebi do ovakvih dana.
Šaćir je volio i bio voljen.
Poštovao druge i bio poštovan.
Tužni smo zbog njegovog odlaska.
Nadamo se i molimo da Šaćir zauzme mjesto u Džennetu i nastavi svoj rad u obrazovanju mladih kako je to uspješno obavljao u ovozemaljskom školama na zadovoljstvo djece, roditelja i škola u kojima je bio „na zadatku“.
Supruzi Zlati,kćerkama i rodbini izražavamo duboko saučešće.
JOACHIM DU BELLAY: BLAGO ONOM
Blago onom koji među jednakima
svoj život provodi bez mnogo zala,
bez žudnje za slavom, bez straha i jala,
u svom skromnom domu vlast i spokoj ima.
Slobodnu mu volju nikad ne proganja
ona jadna briga da se ima više,
a najveća želja što u njemu diše
ne pruža se izvan vlastitog imanja.
U tuđe poslove nikad ne zabada,
prije svega on se sam u sebe nada,
te je svoj gospodar, svoj kralj i zaštita.
On ne jede kruh svoj negdje u tuđini
nit opasna djela za drugoga čini
i većeg bogatstva nit želi nit pita.
Kemal Mahić
