Objavljeno 26.oktobra 2014 na https://94.130.237.80/plesk-site-preview/ljubusaci.com/https/94.130.237.80.
Neke tekstove pišeš godinama, čitav život. Zidaš dio po dio, koristiš empiriju životnog puta i onda izbacuješ(ubacuješ) ciglu po ciglu,pa kreneš ponovo ka novim rješenjima i pogledima na osobu,na događaj,na zbivanja gdje si bio i gdje si sada.Ali esencijalna statura ostaje.Mogu se tu dodati pridjevi,atributi,glagolski oblici ali temeljna vizura ostaje.
Takva vizura je vezana za gospodina Joška Bandura,sina Mirka i Jele rođenog 1937.godine.Kao učenik osmogodišnje škole,moja generacija je bila u prilici da boravi u prostorijama Osmogodišnje škole zajedno sa starijim generacijama.Krajem pedesetih godina u školi,na hodniku,zapazio sam pripadnike III generacije maturanata ljubuške gimnazije.Iz te generacije ostale su mi slike likova koji će kasnije postati uvaženi u našem društvu svojim zanimanjima i svojom osobnošću.
Želim da se pismeno prisjetim dijela ovih maturanata:p.Vlado Spajić,p.Mladen Landeka,Tajiba Sadiković,p.Đuro Bandur,Ajša Sadiković-Vrankić,r.Alendar Elbisa,r.Hadžalič Hiđreta,Antunović-Galić Neda,Marko Sušac,Vrankić Slavko,p.Čutura Petar,Mehmed Smailhodžić, Mate Sušac,Jerolim Nuić,Zlata Zovko,Nada Bilić,Majić Franjo,Mila Mandić-Ćorić,Muminagić Alija,Mesihović Ahmet,r.dr.Mahić Dervo,Ružić Darko,Hrstić Jozo,Petrušić Vlatko,Enisa Mušić i onaj kome poklanjamo pažnju ovim tekstom:dr.Joško Bandur,koga sam u naslovu titulirao monumentom,jer to zaslužuje svojim radom,ponašanjem,znanošću i karakternim osobinama koje ga krase od gimnazije do mirovine.
U spomenaru prof.Enise Mušić-Ribić na dan 20.svibnja 1959.godine Joško Bandur je zapisao ove riječi:“Enisa,rastat ćemo se negdje na dvadesetom životnom kilometru,i svatko će poći svojim pravcem tamo gdje ga sudbina vine a ta staza,koja je za svakoga različita i koja jedne čini sretnima,a druge nesretnima zove se-ŽIVOT.
Tvoja dosadašnja živa staza prava je i čista kao muška suza,nastavi i izdrži jer život je kratak a smrt nagla“.Iz navedenog teksta se vidi koliko je Joško,kao maturant,bio pametan,bistar i zreo.
Profesorica Mušić Enisa-Ribić ima najemotivnija i najljepša sjećanja na svog školskog kolegu i nabrajajući sve njegove ljudske osobine prisjetila se jedne anegdote iz petog(V) razreda Gimnazije u kojoj je glavni lik bio Joško.Priča ide ovako:“Bili smo u petom razredu i biologiju nam je predavala prof.Ranka.Čas je bio prekinut jer je direktor škole zamolio prof.Ranku za razgovor u direkciju.Kada se pomenuta profesorica vratila ponovo u razred upitala nas je:“Gdje smo no stali?“Joško se javio i rekao:“Stigli smo do STANICE(hr.)jer se obrađivala metodska jedinka koja se zvala-ĆELIJA!
Nakon završene gimnazije u Ljubuškom,Joško je upisao Medicinski fakultet u Zagrebu kojeg je sa uspjehom završio i dobio zvanje dr.koje će ga pratiti zauvijek.
Zaposlio se u Domu zdravlja u Ljubuškom i tada je počela javna funkcija sa pacijentima iz općine Ljubuški.Možemo izračunati koliko je skoro 40 godina dr.Joško bio na usluzi svima koji su pomoć trebali u okrilju kardio-vaskularnog odjeljenja u Domu zdravlja.Ovo je prilika da se prisjetimo koga je dr.Joško zatekao u Domu zdravlja Ljubuški i sa kim je radio u okviru iste radne zajednice.U prvom redu to su njegove medicinske sestre Marić Mladenka i gospođa Rogić do njene smrti.Pomenimo i ostale:dr.Šefik Sadiković,dr.Jure Boras(prvi direktor Doma zdravlja),dr.Adla Dizdar-Maiičić,dr.Ante Vuksic,dr.Jozo Alilovic,dr.Božo Čolak,dr.Stanko Živković,dr.Milas(direktor),dr.Velija Dizdarević,dr.Žarko Mandić,dr.Čuvalo te medicinske sestre i zdravstveni radnici:Jusufović Ruža,Markić Anđelka,Čuljak Vinka,Biba Orman,Markić Vinka,Škrobo Stoja,p.Handžar Mara,Tomo Vučić,Primorav Vinko,Nešed Konjhodžić,Ante Miletić,Gije Alija, Mate Marinović,Maho Orman,Hazim Dizdarević,vozači Drago Nuić i kasnije Suljo Ključanin,a u računovodstvu Gara i Neda(1937),Joškova supruga.Svi oni su bili pioniri primarne zdravstvene zaštite u Ljubuškom koja je dostigla „nebeske visine“ u zdravstvu zahvaljujući svim ovim imenima.Redajući sva ova imena ne želimo da umanjimo kapacitet sadašnjeg Doma zdravlja za kojeg imamo saznanja da je odličan i da u radu koristi znanstvene metode u organizaciji posla kojeg je ustrojio p.Tomo Lučić(dipl.farmaceut) kao direktor Doma zdravlja.
Nakon zapošljavanja u Domu zdravlja dr.Joško Bandur se vodio devizom:“Dao bih sve što znam do sada,za ono što ne znam“ pa se stručno usavršavao pohađajući 3 subspecijalizacije plus dvije godine za internistu i dvije godine kardiologiju!Tako je pred kraj radnog odnosa na pečatu dr.Joška Bandura pisalo:dr.Josip Bandur,specijalist internist,kardiolog,angiolog!
Njegov otac p.Mirko Bandur(Bandurić) u nadahnutim govorima u gostioni koja se nalazila na raskršću za Kravicu bi se nekad pohvalio rekavši okupljenim:“Moj Joško je 24 godine pohađao škole,da bi bio ono što jeste!Čitav jedan život!
Dr.Joško Bandur za vrijeme svoga radnog vijeka je ostavio pečat svoga vremena.Uvijek je bio prijemčiv,prijateljski raspoložen u bijelom mantilu i bez njega.Plijenio je osmijehom,lucidnim stavovima,iskričavošću,drugarstvom.Primao je isto profesore,bankare,sudije,siromahe,seljake,mangupe…Nije imao mrgodno lice da bi odbijao od sebe ljude i pacijente.Kada bi bio u društvu dominirao je svojom pojavom,markantnošću,visinom i staloženošću.Ne poznajemo njegovo lice u ljutnji ako ju je ikad iskazivao.
Ono čime dr.Joško može biti prezadovoljan je činjenica da su njegova i Nedina djeca uspješno završila fakultete.Četvero djece-četiri završena fakulteta!!!
Silvije(1963)-klinički psiholog;
Silvana(Bilić) 1968.-pejsažni arhitekta
Josipa(1972)-završen PMF-profesor zemljopisa-Metković
Vatroslava 1976.(Nola)-dipl.ing.arhitekture-New Zeland
Ako pogledamo genezu porodice Bandur po vertikali,onda ne čudi obrazovanost,jer oni koji su poznavali Mirka Bandura(Bandurića) mogu svjedočiti o njegovoj pameti i obrazovanosti koja se nije mogla realizirati zbog socijalnih (ne)prilika u njegovoj mladosti.Slična sizuacija je i sa Joškovom sestrom Dragicom(Mlađina) koja je vanredno polagala gimnaziju u Ljubuškom.Za 20 godina moga rada u gimnaziji Ljubuški nismo imali boljeg vanrednog kandidata.Stekao se dojam da je Dragica mogla završiti bilo koji fakultet,što nije realizirano zbog udaje i porodičnog života.
Dr.Joško je u svojoj mladosti bio i odličan sportista.Igrao je u NK“Sloga“ centarfora i pamte se njegovi golovi glavom.Kada sam prvi put vidio Duška Bajevića podsjetio me na Joška u svemu:igrom,stasom,gracioznošću.
Kao biši igrač NK“Sloge“ i uvaženi građanin Ljubuškog,dr.Joško, iako politički neaktivan, involviran je u rukovodstvo NK“Sloga“.Prepričava se anegdota doživljena uoči „godina raspleta“.Naime NK“Sloga“ je dobila poziv iz Njemačke za gostovanje kod klubova naših iseljenika.Donesena je odluka na političkom nivou da NK“Sloga“ otputuje u Njemačku,a da vođa puta bude dr.Joško Bandur.Prije polaska igrači i rukovodstvo kluba morali su posjetiti Općinski komitet i dobiti smjernice za gostovanje.Predsjednik Komiteta je predložio da se čuva ugled NK“sloge“ i SFRJ-e.Također je predložio u duhu vremena da se autobus „okiti“zastavama i slikama maršala Tita.Kao vođa puta dr.Joško Bandur se zahvalio na uputama i savjetima rekavši:“Druže predsjedničke,mi ćemo zastavu i slike držati na istaknutom mjestu do Šentilja,a po ulasku u Austriju i Njemačku,slike i amblemi biti će u „bunkeru“autobusa,pa kada se budemo vraćali opet ćemo u Šentilju okititi autobus do Ljubuškog“!
Kao bivši nogometaš dr.Joško je postao vatreni ljubitelj boćanja.Na bućalištu Ligat okupljali su se mnogi da bi odigrali koju „igru“ sa dr.Joškom.Svi igrači bi obično pili pivo,otpijajući gutljaje nakon izbačenih buća.Među njima je bio izvjesni Ćuže,ljubitelj kapljice,koji bi otpijao iz svake flaše po gutljaj-dva,dok su igrači bili zaokupljeni mjerenjim oko „bulina“ili dok su bacali balote.Tako bi se on besplatno „namirio“ na bućalištu.Kada je dr.Joško primijetio da mu je svaki put kada baci buće manje piva u flaši,odnio je svoju flašu u automobil,zaključao ga i na taj način izazvao salve smijeha i šeretluka.Drugom prilikom su se igrači nakon nesporazuma potukli.Dr.Joško,sa strane im veli:“Samo se vi bijte,sutra sam ja prva na poslu“!
Završio bih sa još jednom anegdotom koja glasi:Prof.Pera Delić i autor ovih redova su svakodnevno boravili u školi i izvan nje.Polovinom 80-tih godina prof.Delić je bio u nesporazumu sa rukovodstvom škole.Pošto Peru „nije držalo mjesto“ odatle bi i izbijali nesporazumi.Čas mu je bio beskonačno dug.U ljutnji mi je rekao:“Hajmo mi kod dr.Joška uzeti bolovanje“smatrajući da će tako nauditi tom rukovodstvu škole.Kada smo došli „pod prozor“ dr.Joška ordinacije,Pera je pokucao na prozor i ukazao se dr.Bandur.Pera mu kaže:“Daj nam,bolan,jednu sedmicu bolovanja“.Joško se nasmiješio i rekao:“Znam Tvoju šifru,ali šta ću malom napisati“!
Sve ove anegdote smo naveli da bi ostale zapisane i da okarakterišu Joškovu ličnost koja je privlačila ljude što se svakodnevno potvrđivalo.
Ovim tekstom želim da zahvalim dr.Jošku na liječenju svih pacijenata pa i onih koji pripadaju populaciji kojoj pripada autor teksta.Dr.Joško je liječio,savjetovao,upozoravao,upućivao,brinuo o našim roditeljima,našim sestrama i braćom,o našoj djeci.Zaslužuje pojam koji sam istaknuo u naslovu!
Dr.Joško Bandur je svojim radom ispoštovao Hipokratovu zakletvu u potpunosti.Ostvario je i moralni integritet prema populaciji koja je napustila Ljubuški 1993.godine.To cijenimo i to javno ističemo.
Želimo i našem dr.Jošku ugodne dane u mirovini sa svojom suprugom,djecom,unučadi i njemu dragim ljudima.
Prof.Kemal Mahic