Kuriri na Igmanu 84

Pise:Miodrag Spasojevic Strika

Zime gospodnje 1984., u Sarajevu, blizu kafane “Dva ribara”, u Harinoj studentskoj sobi, ljubuški studenti, Haris Mahić Hara, njegov brat, Adis Mahić Ada, Zoran Grizelj i ja, igrali smo remija kada je u sobu uletio Samir Sadiković Samica., sa viješću da nas može “ubaciti” u kurirsku službu Olimpijade, te pitao tko se javlja za to.
Mislim da je u tom trenutku Hara čekao kartu za hand, dok je Zoran, namrštenog čela, napregnuto računao koliko mu još punata treba da se otvori, pa smo Ada i ja, sa nikakvim kartama u rukama, jedini pogledali Samicu, doduše, sa nevjericom, jer su tadašnji Samica i neki ozbiljan posao bila nespojiva stvar, uz napomenu, da ni nas dvojica nismo bili bolji, i iz samilosti prema prijatelju, podigli ruke i prijavili se za taj posao.
Nekoliko trenutaka kasnije je Hara handirao, Zoran popizdio što se nije otvorio, a mogao je, a ja se sjetio tko je Samicin tata (prof. dr. Ćazim Sadiković) i pomislio da bi se moj, uvijek skromni, studentski džeparac mogao malo oporaviti i da bi od posla ipak moglo biti nešto.
I bilo je.
Prvo smo imali obuku u Skenderiji, gdje smo doznali da ćemo biti raspoređeni u Press Centar u Malom polju na Igmanu, pored skakaonica. Od predavanja se sjećam jedino nekog šefa, ili šta li je već, Press centra iz Velikog polja na Igmanu, gdje je će biti biatlon i nordijske discipline, i priče o tome kako mi kuriri iz Malog polja trebamo biti podrška kuririma iz Velikog polja i obratno, pa mi je kroz glavu proletila misao o partizanskim kuririma Prve proleterske brigade koji su se smrzli upravo tu 1942., i mene kako se, sa rezultatima skokova pod rukom, probijam kroz mećavu i metar duboki snijeg do Velikog polja ne bi li obradovao narod da je naš Ulaga pobijedio na velikoj skakaonici. Ispostaviće se kasnije da neće biti potrebe za tim, telekomunikacijske veze su odlično funkcionisale, a umjesto Ulage pobijedio je Nikenen. A telekomunikacijske veze su odlično funkcionisale jer sam godinu ranije, u dobrovoljnoj radnoj akciji sa studentima arhitekture, kopao kanal između Malog i Velikog polja za komunikacijski kabel.
I onda smo dobili akreditacije, na kojoj je između ostalog pisalo – KURIR II, što smo Ada i ja protumačili da smo postali kuriri druge klase. Ne mogu se sjetiti, ali Samica kao naš šef je valjda bio KURIR prve klase.
Dobili smo i obleku, od čega se jedino sjećam neuništivog žutog Rašicinog džempera koji je Nermina naslijedila i koji smo na kraju dali u Crveni križ 98., i kojeg, vjerujem, i danas netko još nosi.
Naravno da smo Ada i ja, prije Ulage i ostalih, htjeli isprobati skakaonicu, (da se razumijemo, u Ljubuškom je snijeg misaona imenica i prekida se škola na 7 dana, sve staje, zbog 2 centimetra snijega), pa smo sanke napravili od nekih velikih kesa za smeće natrpali u njih stiropora i spustili se, tačnije – sjurili, sa vrha doskočišta male skakaonice. Jednom i nikada više, pod izgovorom da nam se ne da ponovno penjati uza silne stepenice.
Naš posao se sastojao od toga da budemo pri ruci novinarima, i ubrzo sam shvatio da su novinari prilično nadrkani ako im nije sve po volji, pa smo se trudili da ih što manje ometamo. Samica je cijelo vrijeme strepio da ne napravimo kakvu pizdariju jer je jamčio za nas, a kako je mene smatrao ozbiljnijim, probio mi je uši sa rečenicom – “You must be very careful”.
Bilo je puno kurira, a u trudu da ne smetamo novinarima, meni je sinula ideja, pa smo počeli izdavati svoje satirične novine, čini mi se da su se zvale Kurirske novine, a kao studentu prve godine Akademije likovnih umjetnosti sljedovala me čast da ih dizajniram i nacrtam poneku ilustraciju. Xerox kopirka i klamerica je uradila ostalo. Prvi broj je bio razgrabljen među novinarima, i ušao u istoriju jer su neke slovenačke novine objavile da kuriri, u Press centru na Igmanu, u pauzi imaju vremena izdavati svoj bilten. Drugi broj nije stekao takvu slavu, jer nije bio tako spontan, kao prvi, iako smo se tada stvarno potrudili ali kao i većina nastavaka, bio je bezveze.
Sve u svemu, te olimpijske zime 84., trojica Ljubušaka, na Igmanu, je vrijedno i s ponosom radila u Press centru na Malom polju, nalijevala se Colom iz konzerve sa olimpijskim logom, gladala uživo kako je Ulaga zijanio, ali i kako je Jure Franko osvojio srebro na Bjelašnici.
Cijela ova priča o mom doprinosu (i mojih drugova) sarajevskoj Olimpijadi ‘84. je satirično i malo nakićeno, istinita, a o mom doprinosu Olimpijskom komitetu BiH od ‘92. – ‘96. je bilo na mojoj izložbi “Radovi pod opsadom”, aprila 2023. u Historijskom muzeju BiH.

Više o toj izložbi na linku:

Miodrag Spasojevic Strika

956 Posjeta 2 Posjeta danas