Kantar

Rekoh, vec od ranog djetinjstva sam pomagao u mnogim poslovima, pa i oko pripreme povrca za pijacu, nosenja na pijacu a i oko prodaje.
U pocetku sam samo ponekad pripazio na robu dok se babo ne vrati, a kasnije, kako sam rastao, duze sam vremena bio samostalni prodavac.
Ponekad je bilo dosadno, pogotovo utorkom, a ponekad je bila velika guzva, nije se moglo lahko proci kroz, ni oko pijace. Narocito ponedeljkom.
Na pazaru je bilo 6 dugih betonskih stolova a iznad stolova je bila mala betonska kucica gdje su bile vage sa tasovima i utezima – giviktima, metle za ciscenje i slicno.
Vage su izdavali Dzemo Niksic i Halim Maksic, koji su ujedno i naplacivali “pijacarinu” i vodili racuna o redu na pijaci. U dnu pijace su bile montazne, pokrivene tezge ili parkirana veca vozila iz kojih se prodavala bizuterija, odjeca, obuca, alati, kovacki proizvodi, kako kaze nas narod, nije bilo cega nema.
Obavezno je bila prodavacica sira “iz mijeha”, iz Gacka i “dajdza Selmo” kovac iz Citlucke opcine.
Pijuckao bi rakiju i cesto uzvikivao “doso dajdza Selmo”…
Ponedeljkom se pazar razvukao cestom ispod i iznad pijace sve do Lukine kuce.
A Luka je bio krojac, specijalista za kape i kackete. Cesto su njegove musterije i poznanici sjedili u, ili ispred njegove radnje i pijuckali sa njim kafu ili domacu rakiju lozu.
Mi nismo iznajmljivali vagu. Imali smo jedan kantar – rimska vaga, novije proizvodnje, pocincan, sa dugom izbazdarenom polugom pravougaonog profila sa pomicnim utegom koji se pomjerao po poluzi.
Veliki tas povezan sa 3 lanca sa polugom i kukom kojom se po potrebi kacila vreca sa brasnom, krompirima i slicno.
Kapacitet je bio 20 kg.
Vidjao sam kod komsija Hacka i Mehmedalije stare kantare, ali ovaj nas je bio nesto posebno.
Tokom vremena sam primjetio da jedan stari, visoki, jako fin, kulturan i prijatan gospodin sa svijetlim sivim sesirom na glavi, vjerovatno neki bivsi cinovnik, skoro svako jutro dolazi iz grada (stanovao je iza poluokrugle zgrade gdje se prodavala obuca “Borovo”), prvo kupi kod mene sta imamo pa onda kod drugih prodavacica.
Isto tako, tokom vremena, kad kupuje kod drugih, probere odredjenu kolicinu povrca, pa u pratnji prodavacice dodje do mene i, u pocetku me zamoli da izvagam. Nakon jednog vremena nije me vise molio, samo se ljubazno nasmjesi.
Primjetio sam da prodavacice nisu bile bas odusevljenje njegovim postupkom.
Jednom, kad je bilo nekoliko prodavacica oko nas, jedna se okurazi pa rece: “Bogati, de nam reci, mi svi imamo ove nove, iznajmljene vage a ti vagas samo na tom kantaru, sta fali ovim vagama ?”
A gospodin, kao da je dugo cekao to pitanje, podize svezanj mrkve iznad glave, pogleda nas sve po redu, pa rece smireno: “znate sta, ja imam u stanu kucnu vagu. Svaki put kad nesto kupim ja izvagam kod kuce. Sve sto smo izvagali ovim kantarom uvijek je bilo tacno ! Bas uvijek !
Mozete se ljutiti na mene, ali ja imam povjerenje jedino u ovaj kantar. I u ovog decka !” Rece dobri, stari gospodin i nasmjesi se meni.
Bilo mi je drago, ali i cudno. Nije mi bilo jasno kako je to moguce. Onda gospodin nastavi: “ne kazem ja da vi varate. I kada vagam poslije vasih vaganja, u vecini slucajeva je tacno ili skoro tacno, ali, na zalost ima slucajeva da budem jako zakinut.”
Desetak godina kasnije jedna zena iz Gabele, udata u Zenicu za jednog ratnog invalida, preprodavaca voca i povrca, otkrila mi je tajnu.
Pokazala mi je 4 “petobanke” kovanice (od mesinger ili bronce) od 50 dinara, stavila ih u papirnu kesu, fino rasporedila i stavila pod tas u kojem se vaga povrce ili voce.
Na taj nacin, svaki put kad nesto vaga, “ukrade” oko 100 grama.