Trst 2

Pise:Mehmed -Meho Muminagic

Parkirao sam auto u Kardeljevu, (sada Ploce) blizu autobuske stanice, i cekao autobus Dubrovnik – Trst, koji je trebao naici u 17 sati.
Odjednom neko povika: “Oklen tebe ? Hoces li to i ti u Trst ?” Podigoh glavu i ugledah jednog od najpoznatijih ljubusaka i njegovu suprugu.
“Hocu, znaci i vi cete ?” Odgovorih.
“Necu ja, samo ona. Ja je doveo na autobus.”
Rece komsija…
Fino smo proputovali cijelu noc, uz obalu Jadranskog mora, do Trsta. Malo spavali, malo pricali. Rano ujutro smo izasli iz autobusa, popili kafu pa polahko krenuli prema Ponte Rosso, poznatom mostu, trgu i pijaci na kojoj su, narocito subotom dolazile hiljade jugoslovena, kupovali najvise farmerke, ali i svu ostalu robu i isti dan se vracali nazad, vozom, autobusima ili autom.
Poneki bi oblacili po 3 ili 4 farmerke ili bluze nadajuci se da ce tako platiti manje carine na granici.
Bilo mi je drago da ima neko poznat sa mnom.
Uskoro smo stigli na pokriveni dio pijace. Iako je bilo tek 8 sati ujutro, na pijaci je bila velika guzva.
Stotine standova sa farmerkama i drugom vrstom odjece i hiljade kupaca.
Komsinica je pocela da prebire po farmerkama.
Ja sam cekao malo po strani. Plan je bio da, kada komsinica kupi sto je zamislila na ovoj pijaci, odemo gradskim autobusom do prodavnice poljoprivrednih masina, alata, sjemena, itd., da ja kupim raznih sjemena, jer sam zbog toga i krenuo na put, pa da tek onda kupim nekoliko farmerki za nase potrebe.
Gledao sam u komsinicu, pa malo okolo…
U jednom trenutku primjetih da nema komsinice gdje je bila. Gledam oko cijelog standa, nema je.
Onda je ugledam malo dalje, stoji sa 3 farmerke pod rukom, a drugom rukom mase meni da krenem.
“Pa jesi li platila ?” Upitah je naivno.
“Ma jok, tako se to radi ! Zar nisi znao ? Hajdemo dalje !” Rece ravnodusno komsinica.
Sokiran podjoh za njom dok me obuzimao tezak strah. Prije sat vremena cuo sam na stanici kako jedan zemljak prica kolegama kako je jedan prodavac opalio zestok samar covjeku koga je uhvatio da krade…
Ostatak dana sam proveo u nekakvoj depresiji, u strahu.
Kada smo zavrsili kupovinu, rucali smo u jednom restoranu pa polahko krenuli na stanicu.
U 17 sati smo istim autobusom krenuli nazad.
Ali, samo do Rijeke. U Rijeci policija neda dalje.
Kazu, jaka je bura (sjeverni hladni vjetar), nabaciva morsku vodu na asfalt i odmah je ledi, tako da “slana (zimska) sluzba” ne moze nista pomoci. Moramo cekati u Rijeci na stanici, ili prenociti u hotelu. Bicemo obavjesteni kad mozemo krenuti dalje. Mozda tek za 2 -3 dana !
Uz autobusku stanicu je i zeljeznicka stanica.
Pogledao sam vozni red i vidio da uskoro krece putnicki voz za Zagreb, da ima mogucnost prebacivanja u drugi voz kod Ogulina, za Split.
Kupili smo karte za Split, uskoro smo sa olaksanjem krenuli. Nakon pola sata upitah konduktera gdje trebamo izaci da predjemo u voz za Split. “Ako ste pametni, ne izlazite nigdje prije Zagreba. Jutros se jedan vlak zaglavio u nanosima snijega odmah iza Ogulina prema Splitu. Ko zna kad ce ga osloboditi i ocistiti cijelu prugu kroz Liku !”
Ohladi me kondukter.
Sad sam se pokajao sto smo krenuli, sto nismo ostali u Rijeci.
Iza ponoci smo dosli u Zagreb, cekali 5 sati do dolaska brzog voza Stutgard – Kardeljevo, pa uglavnom spavajuci stigli do mora. Prebacili se u moje auto i konacno predvece stigli kuci.

606 Posjeta 7 Posjeta danas