Jedna povratnicka prica

Svaki povratnik u svoj zavičaj ispričat će originalnu i neponovljivu priču o sudbini odlaska i povratka na svoje ognjište, te načinu opstanka u novim uvjetima življenja. Nisu sve te priče okrunjene uspjehom i velikim entuzijazmom. Naša, Bogu hvala, jeste.
U Gradskoj, ljupkom selu pored Ljubuškog, krenuli smo u posjet povratničkoj porodici Aziza Maksumica, poduzetnika iz porodice koja se generacijama uspješno bavila, a i danas bavi, zemljoradnjom i stočarstvom.

Bez poteškoća smo pronašli posjed ovog uspješnog uzgajatelja na periferiji Gradske, na kojem je smještena njegova stočarska farma. Oduševljeni smo klimom i krajolikom.
Prilazeći širokim putem koji vodi do tipične hercegovačke kuće što je krasi lijepa odrina, i prolazeći pored traktora parkiranog s naše desne strane, naišli smo na dobrodošlicu i lavež nekolicine velikih šarplaninaca. Tu nas je sačekao i u predvorje uveo mladi sin sa srdačnošću, osmjehom i vedrinom karakterističnim za vrijedni i čestiti narod ovog podneblja.


Porodica Aziza Maksumića danas je primjer istinski uspješnog i održivoga povratka Bošnjaka u ovaj dio Hercegovine, nakon godina provedenih u izgnanstvu i iščekivanju uvjeta za povratak.
Prognaničke dane devedesetih godine prošloga stoljeća ova porodica je provela u Turskoj u kampu istanbulske općine Uskudar, gdje je privremeno utočište nalazio veliki broj izbjeglica i prognanika iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, pa i iz Ljubuškog.
Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1996.godine, Maksumići su se iz Turske vratili u Bosnu i Hercegovinu, tačnije u Salakovac kod Mostara. Tu su privremeno boravili u nekoj staroj kući 4.godine, živeći za dan kad će se konačno vratiti svome domu u Gradsku.
Izgnanički dani, kažu, najteže su padali rahmetli Neni Đuli, majci Azizovog rahmetli oca Mumina. Njena čežnja je bila neizdrživa, i stalno je pitala kad će kući u Gradsku.
Domaćin i glava porodice, Aziz Maksumić, pričao nam je i kako se u izbjeglištvu oženio sadašnjom suprugom, koja je porijeklom iz Rudoga. Bili su, kaže, pored nene Đule, tada još živi i njegovi rahmetli roditelji, otac Mumin i majka Nura.
Čim su 2000. godine saznali da je njihova kuća u Gradskoj slobodna, odlučili su da se vrate. S nekoliko kofera i kesa vratilo se njih osmero, petero odraslih i troje male djece. Bilo je to u aprilu 2000. godine.
Njihovoj sreći, kaže Aziz, nije bilo kraja. Nakon sedam godina po bjelosvjetskim izbjegličkim kampovima ponovo su u svojoj kući i na svojoj rodnoj grudi. Ponovo duboko udišu vazduh gdje su ugledali ovaj svijet i svoji su na svome. Bili su preporođeni.
Tu sreću, međutim, odmah je natkrila tuga, jer već sljedeći dan, možda od prevelikog oduševljenja i sreće sto se konačno vratila na svoju Gradsku, dušu je ispustila i Gospodaru se vratila nena Djula. Srce, valjda, nije izdržalo. Ili je baš tako suđeno.
Stoga, prvi poduhvat odmah na povratku svojoj kući, bio je opremiti i ispratiti dženazu nene Đule. Ukopali su je baš tamo gdje je ona, nigdje drugdje, željela preseliti na Bolji svijet, u njenoj dragoj Gradskoj.


Te 2000. godine, nastavlja Aziz, ujedno je počela i nemilosrdna borba za egzistenciju i opstanak. Nikakvih primanja nisu imali, a valjalo je živjeti i prehranjivati veliku porodicu. Mumin i Aziz nisu klonuli duhom i nisu se predavali. Iz dana u dan radilo se i po 15 sati. Trebalo je sve urediti, raščistiti, okrečiti, izgraditi štalu i napraviti prateće objekte.
Radi djece prvo su nabavili jednu kravu i tako počeli. Višak mlijeka prodavali su u Ljubuškom. Vremenom nabavljaju i druge domaće životinje, ali primat ipak daju kravama. A s tim razvojem počinje i borba za nabavku dovoljne količine sijena za zime.
U našem prijatnom i opuštenom razgovoru, ali i sa dozom sjete i razočarenja, Aziz nam priča kako tokom cijele te mukotrpne borbe on i njegova porodica, iako su istinski povratnici koji se ozbiljno žele baviti zemljoradnjom i stočarstvom, nikad iz fondova i donacija za održivi povratak nisu dobili apsolutno bilo kakav poticaj ni sredstva. Njih su uvijek dobijali neki drugi.
Bilo je, kaže, tih fondova i dodjele sredstava za rad. Primjera radi, vršene su u Ljubuškom podjele mehanizacije (freze, motorke), ovaca, koza, plastenika, pa čak i pčelinjaka, odabrnim kandidatima, a o čemu bi on bio neobaviješten i saznao bi tek naknadno, mada je bivao dostupan za izravan kontakt neposredno pred sam čin.
Zbilja, bolna je istina da on, koji je zbiljski uložio ogroman trud i žrtvu u dugoročni razvoj i održanje povratka, bio je sasvim zaobiđen u tim prilikama, dok, kaže, pomoć za tu namjenu su dobivali neki korisnici koji će dobivenu mehanizaciju za kratko vrijeme unovčiti i prodati, a stada poklati i pojesti.
Bude li pravde, vjeruje, Ministarstvo za izbjegle i raseljene osobe morati će kad-tad sprovesti reviziju podjele i načina korištenja tih sredstava namijenjenih za održivi povratak u Ljubuškom.

Aziz nam rece da napisemo, da nikada ni od jedne bosnjacke stranke, kao i Islamske Zajednice ni maticnog Medzlisa Ljubuski nikad nisu dobili bilo kakvu pomoc.
Maksumići su, tako, na bolan i neumoljiv način shvatili i naučili da samo svojim radom, ne računajući ni na kakvu ljudsku podršku, moraju sami izboriti se za mjesto pod suncem. Vremenom proširuju svoje kapacitete povećavši broj krava i izgradivši veću štalu za nove junice.


Aziz sa sjetom priča da mu utom umiru roditelji, prvo babo Mumin, a onda i majka. Njihov odlazak cijeloj porodici teško pada i nenadoknadiv je gubitak, ali živjeti se mora i život teče dalje.
Svoju borbu za opstanak i “bolji život” porodica Maksumić nastavlja, oslanjajući se na svoj rad, trud, čestitost i poštenje.


Kako vrijeme prolazi Aziz istinsku podršku dobija u svojoj djeci. Nakon uspješno završene škole sinovi Ahmed i Halid izrastaju u vrijedne i čestite momke, i svim srcem se uključuju u porodični biznis. Danas su njih dvojica velika pomoć i oslonac za cijelo domaćinstvo i osposobljeni su za sve poslove.
Stariji Ahmed zapošljava se u Robotu. Njegova sestra Elma također nakon završene škole dobija posao u Robotu i tu radi sve do svoje udaje. Halid, pak, odlučuje totalno se posvetiti poslu i brizi oko farme krava i njega sada vide kao “babina nasljednika”.
Porodica Maksumić upravo radi završne poslove oko opremanja savremene štale za svojih 20 krava. Tu su i obori za sijeno, te i za malu telad. Kažu kako su zaključili da je 20 krava optimalan broj i model koji im omogućuje uspješno opsluživanje.
Porodica Maksumić danas ima stalne mušterije i naručioce koji od njih nabavljaju slatko mlijeko, mlaćanicu, maslo, sir i kajmak i druge mliječne proizvode.
Osim ovih proizvoda Maksumići povremeno prodaju i teleće meso. Posao cvjeta.
Vrativši se načas na starijega Azizovog sina Ahmeda, koji je uposlenik firme Robot, želimo istaći kako smatramo neutemeljenim glasine da su radnici te firme slabo plaćeni i izrabljivani, a nakon što smo se osobno osvjedočili u kvalitet i komfor stana, odnosno kuće koju je sebi ovaj vrijedni mladić, radeci tu, izgradio i opremio, sa 120m kvadratnih stambenog prostora.


Inače, osim učešća u poslu oko farme krava i stalnog posla u Robotu, Ahmed i dodatno koristi svaki preostali djelić svog vremena, te se bavi i trimiranjem i uređivanjem bašta i njiva. Ne treba pričati da sve što uradi, urađeno je kvalitetno, savjesno i pošteno.
Zbilja nam je bilo zadovoljstvo doći u posjetu i provesti ugodno vrijeme u društvu s članovima ove izuzetne i vrijedne porodice. Povratničke porodice za primjer i uzor. Aferim.

1722 Posjeta 2 Posjeta danas