Opća je konstatacija starijih generacija da je Ljubuški „grad duha“ o čemu svjedoči usmena epika o velikanima duha koji je krasio grad Ljubuški.Neki kažu,pogotovo ovoga ljeta,da tog gradskog duha sve više nestaje.Može se reći da su mnogi u pravu kada iznose takve tvrdnje. Međutim,i mlađe generacije imaju svoj duh o kojem će se pričati i pisati za nekoliko decenija,tako da je istina uvijek negdje „u sredini“.Pomanjkanju duha doprinjeli su mnogi razlozi koji su sadržani u procesu „tranzicije“ i novih društveno ekonomskih odnosa koji traže angažiranost radnika u stopostotnom angažmanu,tako da su nestali elementi koji su činili „čovjeka čovjekom“.
Ali je nesporno da grad Ljubuški ima dušu i da nikakve zgrade i soliteri neće grad Ljubuški učeniti „gradom duše“.To su činili,čine i u budućnosti će činiti ljudi sa svim svojim atributima i glagolskim oblicima kao i do sada!
Ovoga puta donosimo nekoliko sjećanja na prethodna desetljeća XX stoljeća i na ljude koji su davali pečat dešavanjima u Ljubuškom.Neka ovo bude „namigivanje zvijezdama“(Mišo Marić) na ljude i događaje:
Početkom XX stoljeća zabilježeno je u popisima stanovništva veći broj popisanih ljudi koji su nosili prezime Tančica.Oni su slovili kao dio uleme i kao ljudi koji su se školovali, ali i kao ljudi koji su iz raznih razloga napuštali Ljubuški,a naročito nakon II svjetskog rata koji je prepolovio inače broj Bošnjaka u Ljubuškom.
Dio anegdote koja slijedi odnosi se na familiju Mujage Tančice koji je imao po kazivanju gđe.Minete Tančice,rođ.Mujkić tri sina:Sulejmana,Salku(koji je završio u Banja Luci) i Ibrahima.Također su oni imali dvije sestre:Aftabu i Sur(m)eju.
Ibrahim Tančica je učestvovao u II svjetskom ratu i kroz školovanje postao je geometar.U toku rata i nakon njegovog završetka upoznao se sa djevojkom po imenu Vera.Kako je Ibrahim imao namjeru da zasnuje porodicu,pozvao je majku,Mujagincu, u posjetu kako bi ona „ocijenila“ njegovu djevojku i dala dozvolu za budući brak.Mujaginica ju je promatrala nekoliko dana u Ibrahimovom stanu i na kraju zaključila reći Ibrahimu:“Sine,Tvoja izabranica je radina,simpatična i lijepa.Međutim,moram Ti reći da ima jednu za mene mahanu.Ona baca(proliva) nimet u ćenifu!Kao što znaš to ne pripada muslimanskom civilizacijskom krugu i to je moja jedina primjedbu.To nije bila dobra preporuka ali je Ibrahim uvjerio Veru da to više na radi.Ibrahim je na kraju ipak oženio Veru koja mu je rodila sina po imenu Džemil(koga su zvali Mile) i kćerku po imenu Haša!
Munib Dalipagić,zvani „Čomo“ je starijim generacijama ostao u sjećanju kao drag i duhovit ugostitelj koji je svojim šeretlucima „častio“ mnogobrojne goste u njegovoj kafani(preko puta bivše Splitske banke).
Jednog dana Munib je dobio razglednicu od rođaka iz Tuzle.Čomo se „sakrio“iza paravana,gdje je pripremao svoje kahve,čajeve,sokove…Počeo je poluglasno čitati sadržaj razglednice,pa su prisutni čuli kako ga rođak rado poziva u Tuzlu da ga posjeti,a Čomo poluglasno,za sebe mu odgovara:“Doći ću Ti u p…. materinu,ne bi ti došao da si u Bašanovića mahali!
Problem Čomi nije bio dragi rođak,već nije volio hodati i napuštati svoj posao!
Ilko Tomić,sudski tumač njemačkog jezika u Ljubuškom i dragi poznanik,koji je dane provodio u kafanama:kod „Omera“,kod „Čome“,u Radničkom,Parku,na tombolama ma gdje one bile,bio je svima drag sugovornik.
Jednog ranog jutra Ilku je u njegovoj kancelariji na Humcu posjetila jedna njemu poznata dama.Ona je od Ilke zatražila da joj da(pozajmi) 2000 DM.Ilko je pronašao 1000 DM i novac ustupio dami pravdajući se da pri sebi trenutno nema više.
Kada je dama napustila kancelariju i otišla,Ilko je ušao u kuću i rekao svojoj suprugi Danici:“
–Evo,zorom sam zaradio 1000 DM.Dama mi je tražila 2000 DM,a ja sam joj dao samo 1000 DM!!!“
Rade Bošnjak i Sadik Mušić su bili dugogodišnji prijatelji koje je vezala nit ljudstva i „čojstva“.Obojica su bili ljubitelji dobre kapljice,a voljeli su dobro zameziti na skupovima,sobetima,misama,proslavama…
Jednoga dana sedamdesetih godina su „zaglavili“ kod „Šiše“ na obali Trebižata(Most).Puno su pili i mezetili,a sa „mezom“ je bio naročito zadovoljan pok.Rade Bošnjak.
U jednom momentu,kada se konobar Krešo,našao blizu njihovog stola,Rade je glasnije govorio Sadiku ove riječi:“Čuješ Sadik,vake ‘rane nema u p…. materinoj!
Konobar Krešo se izgubio i ubrzo se vratio za njihov stol noseći flašu vina kazavši:“Ovo kuća časti“!
Teferič dvojice prijatelja se nastavio.Nakon sat-dva sijela,Rade,opet kada je konobar Krešo bio kod stola,glasnije povika:“Vala Sadik,kod „Čerima“(ugostitelj Mate Rupčić) ima puno escajga,ali nema ‘vake ‘rane ko kod Šiše!
Krešo se ponovo izgubi i za par minuta donese novu flašu vina rekavši:“Ovo gazda časti“!
Kako je vrijeme odmicalo a vina nestajalo na njihovom stolu,u jednom trenutku Rade se uozbilji i kaže Sadiku:
„Čuješ Sadik,ja ne mogu više valit ‘ranu,hajde sada ti malo vali i ‘ranu i vino!
Mustafa Konjhodžić zvani „Muja“ je bio maraklija cijelog života.Uživao je u hrani i njenoj pripremi u obliku svakojakih jela.Kada bi o hrani pričao njegove oči bi zasvijetlile,lice bi mu dobivalo izraz zadovoljstva i gurmanske hedonističke gastronomije koju bi „začinio“ raznim pikanterijama o društvu sa kojim se jelo,pilo,igralo,slavilo i tugovalo.U razgovorima kojima je pominjao dogodovštine mladalačkog života pominjao je „vrijeme“ kao kategoriju života a bogami i ljude koji su bili sličnih nazora i uživali u životu.
Pustimo Muju da priča:
„Kako se približava kraj kalendarske godine,Ljubuški bi „oživio“,jer bi počinjala „vaga“,pa su sadioci duhana poslije „vage“ posjećivali ugostiteljske objekte diljem „Avenije Ljubuški“.Također,su krajem godine za Božić iNovogodišnje praznike iz Evrope(Njemačka) stizali radnici na „privremenom radu“.Novac se „kotrljao“ ulicom kao i automobili sa stranim registracijama.
Takvu atmosferu su prepoznali oni koji su živjeli od milodara iz drugih krajeva zemlje.U „Stari hotel“su pristizali muzikanti,“pevaljke“,mađioničari,zabavljači i cirkusanti i drugi.Pošto se mnogi nisu viđali barem po godinu dana,bio je dovoljan susret na „prvi pogled“ pa da poteknu potoci alkohola i dobre „meze“,što je izazivalo mnogobrojna čašćavanja i priče za buduću godinu dana.Od toga događanja za Božić i Novu godinu,živjeli su budućih 365 dana.
I tako redom…
Tako je 70-tih godina Muja zasjeo u „Starom hotelu“ uoči Božičnih blagdana.Muzika je svirala i pjevala po željama prisutnih.Temperatura se sve više usijavala do iza ponoći.Kada je uprava hotela proglasila „fajront“,Muja je predložio harmonikašu i violinisti da krenu zajedno sa njegovim društvom kod njega kući i da nastave teferič(naravno uz novčanu naknadu).Svi su pristali i povorka je krenula kroz Pobršće i Bilo Brdo do Mujine kuće.Pošto nije bilo osvjetljenja pripiti domaćini i muzika su se usporeno kretali prema Mujinoj kući.Nakon boravka kod Muje(2-3 sata) muzičari su odlučili da se vrate u Stari hotel.Muja im je pokazao pravac i oni su krenuli.Nakon 20-tak metara na nizbrdici Bilog Brda harmonikaš se okliznuo tako da je pao i tom prlikom je razbio harmoniku u „tiftike“.Počeo je da plače,da proklinje noć i dan,govoreći da je ostao bez ‘leba,spominjući imena Šapca,Lapca…
Sutradan se pojavio pred Mujinom radnjom i opisao da je „ostao bez alata“.Uskoro je Muja okupio svoje noćobdije koji su dobrovoljnim prilozima pomogli neopreznom harmonikašu da ublaži štetu koja je nastala jedne „decembarske zime“ na Bilom Brdu…
Druga Mujina priča je također iz 70-tih godina kada se „dobro jelo i pilo“ i izvan Ljubuškog.Naime,Mujino društvo se okupilo u restoranu na ulazu u Čapljinu iz Ljubuškog,iznad nadvožnjaka kod „Marka“.Ovaj restoran je bio ekskluzivan po dobroj hrani uz koju je slijedila dobra kapljica garnirana domaćim vinima porijeklom iz Čitluka.
Društvo je naručilo „mezu“ koja je stigla u velikim ovalima.Prevejani hranoljupci,koji su istrenirali taktiku podjele pečenja i ostalih zijafeta,su pružali ruke prema „dobrim komadima“ mesa,privukli meso svojim ustima i zubima,djelomično ga zagrizli i onda bi „plijen“ stavili ispred sebe da taj komad mesa ne bi neko drugi uzeo.Tako bi stvarali „rezervu“ za kasnije doba kada meze ne bude na stolu.
Tako je uradio i Muja,stvorivši hrpu mesa pred sobom.Kako je vrijeme prolazilo,Muja je počeo koristiti „obilježene komade mesa“,sav sretan što je imao dovoljno ‘rane za kasnije.Međutim,kaže Muja u jednom trenutku čujem „KVRC“-„ZVRC“ u ustima.Obli me hladan znoj i ja pravo u WC,da vidim o čemu se radi?Kad imaš šta viditi:pukla mi zubna proteza na dva dijela!Znači,ništa od zaliha mesa(pečenja) koje sam obilježio upravo protezom!
Ja se vratim za veliki stol,neraspoložen i zabrinut,a moji pajdaši navališe dizati čaše vina.Do kraja druženja,ja sam samo pio,a nisam mezio zbog poznatog razloga.Tako sam se napio, „na prazan stomak“,da ne znam ni ko me je doveo,ni kada sam došao u Ljubuški.
To je ono:“ko će više,taj će manje“!