U toku ljeta 93, komsija Sudo iz Vagna, mahale pod samim brdom, bi ponekad svratio kod nas prilikom povratka iz grada.
U grad bi isao pjeske jer je HVO svim bosnjacima oduzeo vozila, navodno “za potrebe obrane”…
Od svih kuca u Gornjem gradu nasa kuca je najblize centru Ljubuskog, negdje na pola puta od Vagna.
Pocetkom avgusta glavna tema nam je bila garantno pismo za Njemacku.
“Poslala mi sestra garantno pismo ima vec 15 dana, jos mi nije doslo. Evo svako jutro sidjem do poste, sidjem u grad samo zbog tog pisma, pa usput kupim novine.”
I tako skoro svaki dan.
“Fino pa imas sestru u Njemackoj, a jos bolje je sto vam je poslala garantno pismo.”
Odgovorih mu prvi dan.
“Ma doci ce, rat je, ne putuje posta brzo kao prije rata.” Tjesio sam ga ostalim danima.
Priznajem da sam mu zavidio.
U to nesigurno i napeto ratno vrijeme je bilo najbolje biti negdje daleko. Ja nisam razmisljao o odlasku. Sve da sam htio, nismo mogli nigdje otici. U Bosnu nismo mogli proci, bjesnio je rat a u Hrvatsku u toku 93 bosnjaci nisu mogli proci bez vize…
U subotu, 14 avgusta navrati opet Sudo, malo kasnije nego inace. Vec je bilo dobro ugrijalo.
“E moj Meho”… Pocne Sudo razgovor…
“Dobio sam juce pismo.”
“Garantno ?” Upitah, jer nisam vidio srecu ni zadovoljstvo. Nisam vidio radost na njegovom umornom licu.
“Ja, garantno pismo sam dobio, konacno”…
“Ma sta kazes ? Dobio garantno pismo juce a jos si u Ljubuskom !?”
Prekinuh ga ja, saleci se.
“Trebao si do sada vec biti u Austriji !”
“E moj Meho…” Ponovi Sudo.
“Ne ide… ne mozemo ici”.
“Kako ne mozete ? Imas original garantno pismo ! Sta je sad problem ?”
“Majka ! Sad je majka problem. Kaze majka, nece da ide. Kaze ne moze ostaviti babu (svoga supruga) u mezaru, ne moze ostaviti kucu, kozu…)
Ne mogu otici a nju ostaviti samu.”
“Uh, moj Sudo, bas problem. Veliki problem.
Trebas ici, trebas izvesti djecu na sigurno kad vec mozes…a mozes li joj dati tabletu za spavanje, pa je unijeti u auto ? Dok se majka probudi, bicete vec u Sloveniji !”
Nasalih se na kraju.
“Vjeruj mi da sam i o tome razmisljao !”
Nasmija se Sudo zajedno sa nama…
Sljedeci dan, kad smo se “fino smjestili” na betonskom podu prizemne ucionice vazduhoplovne gimnazije u zloglasnom koncentracionom logoru Heliodrom,
pridje mi Sudo, osloni se rukom na moje rame pa sjede kod mene. Nasloni laktove na svoja koljena, pa mi rece: “E moj Meho !
Evo vidis gdje ja zavrsih ! Sad mogu ovde i glavu izgubiti ! Djeca mi ostadose ni na nebu ni na zemlji. A mogli smo sada biti u Njemackoj….”
Kao sto je poznato, kad su nas ukrcavali na kamione u Ljubuskom, bojovnici su rekli nasim zenama da mi mozemo izaci iz logora ako one nabave garantno pismo iz inostranstva i ako cemo svi napustiti Ljubuski i prostor bivse Jugoslavije.
Sudo je vec imao garantno pismo i prvi je izasao iz logora, u petak, 20.08.93.
Nekoliko Dana kasnije, dan prije nego je krenuo za Njemacku, popili smo jos jednom kafu u nasoj kuci.
“Moj Meho, idem ja uz basce ispod nase kuce, kad majka zakuka: Evo meni moga Semsudina ! Ja joj samo rekoh: stara spremaj se ! Pakuj se ! Odmah !”
Rece Sudo smijuci se.
Godine dvije hiljade i neke, vozeci iz Sarajeva prema Ljubuskom zaustavim se na semaforu u Konjicu. S desne strane se ukljuci jedno auto i krenu pred nama, prema Mostaru.
“Eno Sude, Ono je Sudo pred nama, rece Djenana.” Kad smo se priblizili, prepoznali smo mu sinove na zadnjem sjedistu.
Blicao sam mu svjetlima, svirnuo dva puta.
Sudo se zaustavi u sred ostre krivine i izadje iz auta. “A vi ste ! Gledam ko mi svira i blica, da nije sta bilo !”
Onda doviknu vozacu iza mene “cekaj bolan da se upitam sa prijateljem !”
Zaustavili smo se na prvom parkingu pa se fino pozdravili.
“Posli mi na kupanje na Jablanicko jezero.
Hajte i vi sa nama, necemo dugo biti pa se vratite sa nama da vas majka vidi. Znam da ce joj biti jako drago !”
Kupali smo se i mi, pa smo posjedili i ispricali se u njihovom stanu.
To je bio prvi i jedini put da smo popili zajedno kafu poslije rata.
Meho Muminagic