Naizgled manji događaj je izazvao novouspostavljeni komunistički režim da započne neviđenu represiju protiv čehoslovačke Crkve, na razini daleko žešćoj i perverznijoj od one koja se provodila u drugim zemljama Istočnog bloka
“Vidjelo ga je 19 svjedoka u dobi od 10 do 45 godina, uključujući nekoliko muškaraca. Dvojica su bila vrlo umjerena u vjeri, a jedan jedva da je bio vjernik. Svi su bili zdravi i normalni. Bio je tu i student. Svjedoci su mi rekli šta su vidjeli. Nije bilo sugestije ili optičke varke […]. Nisam to ni vidio ni čuo do sutradan, kad je za to saznala cijela župa i okolna sela. Ako to nisu svi vidjeli, bilo je to zato što su župljani gledali u mene, koji dosta brzo propovijedam.»
Dana 12. januara 1950. otac Josef Toufar napisao je ovo pismo drugom svećeniku, Jonu Dvoraku Kresiniju, kako bi mu javio o navodnom čudu kome je neposredno prije toga svjedočio u svojoj maloj župi u Čihoštu, gradu od 300 stanovnika udaljenom manje od sto kilometara od Praga. Naizgled manji događaj koji je, međutim, izazvao novouspostavljeni komunistički režim da započne neviđenu represiju protiv čehoslovačke Crkve, na razini daleko žešćoj i perverznijoj od one koja se provodila u drugim zemljama Istočnog bloka.
Pokušavajući dočarati što se dogodilo, otac Toufar je u svom pismu uključio crtež navodnog kretanja raspela u svojoj crkvi, za šta nijedan župljanin nije mogao pronaći razumno objašnjenje. Događaj se, štaviše, ponovio tokom svete euharistije 25. decembra iste godine, što je dodatno pobudilo sumnju komunističkog režima koji je na sve načine nastojao navući debeli veo na to. I na neki je način uspjelo.
Kada je specijalni dopisnik ABC-ja, Luis Calvo, gotovo dvadeset godina kasnije, stigao u Prag tokom revolucije 1968. Calvo je u prvom svom članku iz glavnog grada Čehoslovačke ispričao da je, čim je sletio, počeo “čuti u prolazu”, u tihom šaputanju prestrašenih ljudi, ime oca Toufara. Ovaj zaboravljeni lik počeo je buditi njegovu znatiželju te je odlučio pitati za njega, ali je kao odgovor dobio samo upozorenje, a potom i šutnju: “Nemoj o tome ni s kim pričati. To je opasna stvar. Otac Toufar je nestao. To je sve što se može znati.”
Neki od onih s kojima je Calvo razgovarao o svećeniku su govorili kao o “misteriji palog režima, u kojem ćete pronaći mnoge verzije, ali nikada nećete saznati istinu”. Sve to kao posljedica cenzure koju su trpjeli dva desetljeća. Tih dana Čehoslovačka je uživala izvjesnu slobodu koja je šest mjeseci kasnije slomljena invazijom SSSR-a i drugih članica Varšavskog pakta. U tom kratkom razdoblju, međutim, došlo je do djelimične decentralizacije socijalističkog režima i mnogi mladi ljudi izgubili su strah od odgovora, na primjer, na pitanja o misterioznom liku: “Otac Toufar je zločin koji će morati biti rasvijetljen što prije. što je moguće. Bio je mučenik.”
Josef Toufar postao je potajno poznat među Čehoslovacima kao žrtva mučenja od strane staljinista između kraja 1949. i početka 1950. Njegov zločin: nije negirao navodno čudo. U vrijeme čuda češka je vlada prekinula odnose s Vatikanom i mise su se držale pod strogom kontrolom države. Da bi ih nadzirali, komunisti su stvorili grupu svećenika infiltriranih u Crkvu pod nazivom “Pacem in Terris”. Posvetili su se razotkrivanju svojih drugova koji su odstupili od zapovijedi Staljinovog marionetskog režima.
Prema statistikama koje su historičari prikupili posljednjih godina, više od 6000 svećenika provelo je najmanje pet godina u zatvorima i radnim logorima. Mnoga crkvena imanja su konfiskovana, a škole su počele indoktrinirati djecu protiv vjere. Zbog toga je 72 posto češkog stanovništva trenutno ateističko, prema izvještaju Pew Foruma iz 2017. godine.
Prva epizoda ‘čuda u Čihoštu’ dogodila se 11. decembra 1949. Otac Toufar je propovijedao na propovjedaonici svoje male crkve kada se križ na oltaru počeo pomicati. Svećenik je tvrdio da to nije primijetio jer je bio okrenut leđima, iako je rekao da je primijetio iznenađenje svojih župljana. Svjedočanstva koja je prikupio Calvo u Pragu govorila su o tome kako se “raspelo njihalo istohronim pokretima [koji imaju isto trajanje] slijeva nadesno”. Dodao je: “Događaj je bio stvaran, viđen sa čuđenjem i užasom iz svih krajeva crkve. Vjernici, potreseni čudom i uznemireni razumom i slobodnom voljom, ugledali su Božju ruku koja ih je opominjala. Vijest se proširila cijelom regijom, zračeći osjećaje straha ili utjehe.”
Vijest se brzo proširila unutar i izvan zemlje, do te mjere da je navodno čudo opisano u časopisu ‘Time’. Priča je privukla pažnju komunističkih vlasti i stigla do predsjednika Klementa Gottwalda, koji je bio snažno posvećen kampanji za okončanje utjecaja Crkve u Čehoslovačkoj. Nekoliko dana kasnije, Toufara je prvi put posjetila komunistička policija (STB). Miloš Hrabina, jedan od agenata zaduženih za slučaj, priznao je 1962. da je zadatak koji mu je bio povjeren bio pribaviti dokaze koji bi teretili svećenika Čihošta. To je uključivalo i priznanje da je lažirao “čudo” pomoću mehanizma od užadi i kolotura skrivenih u križu.
Novi režim nije mogao dopustiti da takva manifestacija vjere, a još manje čudo, zasjeni štovanje koje bi narod trebao ispovijedati Komunističkoj partiji i njenom vođi. Svećenik je odbio dati izjavu koju su tražili, a 28. januara druga su se dva agenta pojavila u crkvi i odvela ga. Tada je posljednji put viđen živ. Mučili su ga i nemilosrdno tukli tokom cijelog februara. Udarci nisu prestali ni kad su svećeniku smrskane noge. Unatoč tome, nastavio je odbijati dati izjavu koju su vlasti od njega tražile. Nije bio spreman negirati ono što su njegovi župljani vidjeli.
Krvnik je bio Ladislav Mácha, kojeg je Luis Calvo nazvao samo inicijalima. Dopisnik ABC-a također je tvrdio da je navodnu napravu koja je pomaknula križ dizajnirala i napravila sama policija kako bi diskreditovala Crkvu. Opisao je zatim posljednje nedjelo koje su komunisti počinili, kad je Toufar već bio na samrti: odveli su ga u Čihošt da u njegovoj župi snimi film u kojem je rekreiran navodni trik s koloturom, ali kako su njegove ozljede bile vrlo ozbiljne, na kraju su morali koristiti dvojnika.
Godine 1968. češke novine Lidova Demokracie tvrdile su da je Toufar nezakonito uhapšen u februaru 1950. pod optužbom da je izmislio “čudo o Čihoštu”. Dodali su: “Mácha je mučio svećenika kako bi ga prisilio da prizna svoju krivicu i dao mu je da popije napitak koji još nije identificiran. Svećeniku je pukao čir na želucu i on je umro 25. februara.”
Prema Milošu Doležalu u „Kao da ćemo danas umrijeti. Život, svećeništvo i mučeništvo Josefa Toufara“, osoblje klinike u Pragu gdje je odveden kasnije je osudilo užasne taktike ispitivanja koje su koristili komunistički agenti. Liječnik František Maurer je ispričao: “Bio sam prisutan Toufarovoj operaciji i učinili smo sve što smo mogli da mu spasimo život, ali nismo uspjeli. Pretučen je na smrt na nevjerojatno okrutan način. Bio je to očit slučaj ubistva.”
Jedna od medicinskih sestara je 1968. dodala: “Bila sam u koncentracionom logoru, vidjela sam svašta u životu, ali nikada tako stravičan slučaj nasilja kao Toufarov. Nije bilo nijedne tačke na njegovom tijelu koja nije krvarila i slina a krv mu je neprestano izlazila iz usta.”
Godine 1950. ministar unutarnjih poslova Vaclav Nosek rekao je na konferenciji za novinare, u odsutnosti stranih dopisnika, da je svećenik priznao da je prevario župljane ali nije kazao da je Toufar već bio mrtav i pokopan u masovnoj grobnici. Četiri godine je trebalo da javnost sazna, a počinitelj je osuđen tek 1998. godine, iako zbog poodmaklih godina nikada nije otišao u zatvor. Preminuo je kod kuće u 95. godini života, u krugu porodice i u miru.
Nakon pada Berlinskog zida 1989. crkva u Čihoštu postala je mjestom hodočašća malobrojnih preostalih katolika u Češkoj kako bi vidjeli gdje se dogodilo čudo Toufara, svećenika koji je trenutno u procesu beatifikacije. ABC
