Drugog maja sam bio dežurni kad je počeo taj napad na grad. Imali smo u vrlo kratkom roku 118 povrijeđenih. U isto vrijeme je i klinika bila pod udarima granata, soba u kojoj smo radili se stalno pomjerala, kao zemljotres koji ne prestaje. Emotivno ste uključeni u sve što se oko vas dešava, sve vaše je tu, i to ne možete isključiti. Nekad me pitaju, kako ste imali tako dobre rezultate u tako nemogućim uslovima? Ja imam utisak da smo imali uspjeha jer smo građane Sarajeva liječili kako medicinski, tako i srcem
Zdravlje
Objavljeno 02. Maja 2025. 00:21
Dženana Karup Druško
Profesore Gavrankapetanoviću, kad se spomene maj ‘92 godine, čega se Vi sjetite?
GAVRANKAPETANOVIĆ: Sjetim se proljeća, inače najviše volim taj dio godine… Ali, sjećam se i naše posvećenosti jednoj novoj vrsti posla, koja je počela mjesec ili dva ranije, a u isto vrijeme i naše zbunjenosti zbog broja ljudi koji su u Sarajevu svakodnevno bili povrijeđeni. Ranjeni i mrtvi. Imam utisak, kad se vratim u prošlost, kao da je neki jaki udar čekićem u naše sudbine i naše živote sve razbio. U nekoliko dana je nestalo sve što je bilo prije toga. Ljekari masovno odlaze, hirurzi, ali i ostali, koji su u tom trenutku bili jako potrebni.
Ja sam tada radio već četiri ili pet godina na hirurgiji, to je neki period kada imate dosta snage i znanja, ali u isto vrijeme ste i zbunjeni tim odlascima ljudi. Iz smjene u smjenu, iz dana u dan, vidite sve manje i manje onih koji ostaju, a vidite sve više i više ranjenih. Bolnica je bila puna.
Maj ‘92. godine dijelim u dva dijela. Drugog maja sam bio dežurni kad je počeo taj napad na grad. Negdje do 11 sati je bilo dosta mirno, povremeno se čula neka granata. I onda su odjednom granate počele padati. Imali smo u vrlo kratkom roku 118 povrijeđenih. Najveći teret su nosile tadašnja Traumatologija i Ortopedija. U prijemnom je sa mnom radila sestra Emilija. Zgledali smo se, jer odjednom je bio veliki broj ranjenih, a u isto vrijeme je i klinika bila pod udarima granata. Ta soba u kojoj smo radili, imao sam utisak kao da su me stavili u neku pokretnu sobu jer se stalno pomjerala. Sjećam se tog pomjeranja dok mi radimo, a sve drhti sve vrijeme. Kao zemljotres koji ne prestaje.
„U nekoliko dana je nestalo sve što je bilo prije toga. Ljekari masovno odlaze, hirurzi, ali i ostali, koji su u tom trenutku bili jako potrebni. Ja sam tada radio već četiri ili pet godina na hirurgiji, to je neki period kada imate dosta snage i znanja, ali u isto vrijeme ste i zbunjeni tim odlascima ljudi. Iz smjene u smjenu, iz dana u dan, vidite sve manje i manje onih koji ostaju, a vidite sve više i više ranjenih. Bolnica je bila puna“
Sjećam se jednog momka koji je povrijeđen kod kina Radnik. Tada sam prvi put vidio silinu blast povrede, to je povreda gdje nema direktne rane, nego nastaje od snage eksplozije. On se nije ni sjećao šta mu se desilo. Krv mu je išla na nos i na uši. Taj cijeli dan i cijelu noć smo radili. Negdje predvečer je prestalo pomjeranje naših operacionih sala. To je taj prvi dio maja. Nakon toga, imali smo 30-40 povrijeđenih svaki dan i ušli smo u tu jednu mašineriju. Bez struje i medicinskog snabdijevanja. Nemamo lijekova, zavojnog materijala, vanjskih fiksatora… I dolazi 27. maj, koji je, ustvari, moj prvi najveći susret s jednom hirurgijom katastrofe, kojoj smo, nažalost, kasnije više puta svjedočili.
Sjećam se tih scena u hodniku prijemne ambulante, sve puno ranjenih, koji jedan pored drugog leže po podu, kao i u velikom holu ispred recepcije, kroz cijelu fizikalnu terapiju, u holu ispred liftova… Prvo smo radili klasičnu trijažu, razdvajanje teže i lakše povrijeđenih… Znam da su bili neki mladi ljudi koji su došli da nam pomognu, koji čak nisu ni medicinski radnici, ali pomažu nam. Sjećam se da se neki od njih od tog šoka onesvijeste, pa i njima moramo pomoći…
Govorite o prvom masakru na Markalama?
GAVRANKAPETANOVIĆ: Da, to je moj prvi susret s nevjerovatnim brojem teško povrijeđenih ljudi na jednom mjestu. Drugog maja je bio drugi tip povređivanja, ljudi su dovođeni tokom cijelog dana, neko je povrijeđen u kući, neko na ulici… Međutim, 27. maja je u roku od pet do šest minuta došlo 150 povrijeđenih ljudi. Mi smo se organizirali i radili koliko smo mogli i kako smo mogli, ali 27. maj je sasvim nova dimenzija rata u Sarajevu.
Jedna iz ratnog perioda
Koliko je u tom trenutku bilo ljekara na Ortopediji?
GAVRANKAPETANOVIĆ: Kada je rat počeo bilo je 40 ortopeda i 40 traumatologa. U završnoj godini rata, mislim da je ostalo pet ili šest ljekara na Traumatologiji i osam ili devet na Ortopediji. Radili smo u smjenama od po tri ljekara s tim, kad je bilo puno ranjenih, podrazumijevalo se da dođu svi koji eventualno blizu stanuju. To je onaj duh Sarajeva koji je tada bio…
Prema statistikama, najviše ljudi u Sarajevu je i poginulo na početku rata, dok nisu naučili kako se sakriti, prepoznati zvuk granate, PAM-a, PAT-a… Od ljekara se i tada očekivalo da rade svoj posao, spašavaju živote. Ali, da li ste mogli isključiti emocije?
GAVRAKAPETANOVIĆ: U hirurgiji učit„Drugog maja sam bio dežurni kad je počeo taj sukob u gradu. Negdje do 11 sati je bilo dosta mirno, povremeno se čula neka granata. I onda su odjednom granate počele padati. Imali smo u vrlo kratkom roku 118 povrijeđenih. Najveći teret su nosile tadašnja Traumatologija i Ortopedija. U prijemnom je sa mnom radila sestra Emilija. Zgledali smo se, jer odjednom je bio veliki broj ranjenih, a u isto vrijeme je i klinika bila pod udarima granata. Ta soba u kojoj smo radili, imao sam utisak kao da su me stavili u neku pokretnu sobu jer se stalno pomjerala“
e kako se pomaže, kako treba da se radi, učite tehnike. Međutim, ne učite kako u situaciji, gdje imate stotinu ljudi koji su teško povrijeđeni, gdje su dijelovi tijela otkinuti, imate i djece povrijeđene, kako tu pristupiti, a pokušati sačuvati taj profesionalni odnos, jer najbolje pomažete kad ste profesionalni do kraja. Ali ne možete.
Emotivno ste uključeni u sve što se oko vas dešava, sve vaše je tu, i to ne možete isključiti. Nekad me pitaju, kako ste imali tako dobre rezultate u tako nemogućim uslovima? Ja imam utisak da smo imali uspjeha jer smo građane Sarajeva liječili kako medicinski, tako i srcem. Čini mi se da je ta količina ljubavi stvarno pomagala, jer to je jedna nemoguća situacija. Ni po jednom uvaženom parametru ne možete te ljude u potpunosti zbrinuti, jer nemate niti lijekova, niti dovoljno krvi, fiksatora, svjetla, nemate čak ni vode da se napijete u pauzama. Priča o četverogodišnjem ratu u Sarajevu je stvarno jedna epopeja historije i odbrane, ali ovaj dio medicine, koji je meni zanimljiv i koji je moje profesionalno opredjeljenje, stvarno je nešto što je također posebno. Puno smo o tome kasnije pisali i govorili i naše iskustvo je poslije koristilo drugima.
Koliko ste na početku rata uopće imali znanja o toj ratnoj hirurgiji?
GAVRANKAPETANOVIĆ: Mi smo u bivšoj Jugoslaviji imali predmete ratna hirurgija i hirurgija, danas su objedinjeni u jedan u kojem učimo i jedno i drugo. Ratna hirurgija je učena na principu ratova kakvi su se očekivali. To su linije fronta, pa putevi evakuacije, ide bolničar i tehničar, onda deset kilometara u pozadini imate hiruršku ustanovu koja pruža jedan maksimalan nivo usluge. Oko nas su bile linije na 300 metara. Granatirane su bolnice, ranjavani su ranjenici.
Sjećam se jednog dana na dječijem odjeljenju. U boksu broj šest bilo je dvoje djece koje smo operisali nakon ranjavanja. Granata je pala na drvo ispred dječijeg odjeljenja, aktivirala se i tu djecu ponovo ranila, kao i dvije mlade sestre s odjeljenja. Onda sam ponovo operisao tu djecu, operisao sam i te sestre. Snalazili smo se, pokušavajući zajedno s bolesnicima da to prevaziđemo. A na tu se situaciju, ustvari, i ne možete pripremiti, ne možete to naučiti.
Kako možete da naučite da radite u operacionoj sali dok se ona granatira? O toj hirurgiji katastrofe mi smo poslije govorili na velikom broju konferencija, prezentirali ta naša iskustva koja su s jedne strane bolna, ali s druge strane, ipak, osjećate se ponosnim. Imam nekad običaj reći – ako sam ikad nešto dobro u životu radio, onda su to te četiri godine, jer toliku količinu da učinite dobra i pomognete ljudima, to se ne pruža svakome. Hipokrat je rekao: “Samo rat može roditi hirurga.” Mi smo imali sreću da smo imali dobre učitelje. Ta hirurgija je bila zaista dobra hirurgija. Iza nas su bili naši učitelji od kojih smo mi učili. Newton je lijepo rekao: “Vidio sam dalje zato što sam gledao s ramena divova”.
Često se govori da jedino dobro, ako postoji neko dobro koje rat može donijeti, to što smo dobili vrhunske ortopede.
GAVRANKAPETANOVIĆ: Slažem se. Ne postoji razlog da neko ko se rodi u Americi, Japanu, Rusiji, Njemačkoj, Francuskoj ili Engleskoj, bude bolji od nekog ljekara koji se rodio ovdje. Mi smo to pokazali i dokazali. Naravno, mi smo ponosni i zato jer smo sebi poslije rata postavili zadatak da ćemo i dalje raditi na tome da izliječimo što veći broj ljudi i odgojimo što više mladih. Danas na ortopediji radi cijela jedna generacija mladih ljudi, ljekara hirurga na koje sam stvarno ponosan.
Težak je to posao, i kod nas i u svijetu, svaki dan je novi rizik vezano za liječenje. Uvijek možete imati nepredviđene situacije i ishode. Ali mi smo, valjda, kroz taj rat zaslužili poštovanje koje je nepodijeljeno i u krugovima u Zagrebu, Beogradu, Sloveniji, Mekedoniji, Crnoj Gori, na području cijele bivše Jugoslavije, ali i širom Evrope i svijeta. Danas nas ima na velikom broju konferencija, naši ljudi govore, prezentiraju knjige i radove koje objavljujemo.
„Nemamo lijekova, zavojnog materijala, vanjskih fiksatora… I dolazi 27. maj, koji je, ustvari, moj prvi najveći susret s jednom hirurgijom katastrofe, kojoj smo, nažalost, kasnije više puta svjedočili. Sjećam se tih scena u hodniku prijemne ambulante, sve puno ranjenih, koji jedan pored drugog leže po podu, kao i u velikom holu ispred recepcije, kroz cijelu fizikalnu terapiju, u holu ispred liftova… Prvo smo radili klasičnu trijažu, razdvajanje teže i lakše povrijeđenih… Znam da su bili neki mladi ljudi koji su došli da nam pomognu, koji čak nisu ni medicinski radnici, ali pomažu nam“
Kad sam bio u Bolonji, to je najpoznatiji institut za ortopediju u Evropi, šef tog instituta mi je rekao: “Dok smo mi išli u svoje domove, mirno spavali, uživali u svojim vikendicama i živjeli normalno svoj život, vi ste u Sarajevu čuvali čast ortopedije, čuvali ste čast hirurga ortopeda, liječeći u nemogućim uslovima.” To su neke situacije koje puno znače.
Mladi ratni hirurg
Sjećam se i predavanja u Edinburghu, na koje je doktora Šukriju Đozića i mene pozvao naš prijatelj, John Bevis, profesor s Oxforda koji je dolazio u ratu da nam pomogne, a onda i poslije rata. Ušli smo i u njegov udžbenik vezano za Sarajevo. Ja sam govorio o hirurškom liječenju koštanih infekcija nakon ranjavanja. Kad smo izložili našu prezentaciju, predsjedavajući, koji je bio na bini, rekao je: “Ja ću se sada skloniti i molim da Ismet i Šukrija gore izađu, jer oni treba da sjede ovdje.” Bilo mi je neprijatno, to je bilo 2001, tada sam imao 39 godina. Šukrija mi je tada šapnuo: “Ismete, nemoj da imaš tremu, samo se sjeti šta smo preživjeli.” Tako me nekako ohrabrio.
Sjećam se i jednog predavanja o hirurgiji katastrofe u Heidelbergu, gdje je poznata heidelberška ortopedija, među najpoznatijima u Evropi. Kad sam završio, oni ne plješću nego udaranjem o tvrdu podlogu izražavaju poštovanje i to nikako ne prestaje. Onda ja ponovo izađem, naklonim se, a oni nastavljaju. To je jedno veliko poštovanje.
Sjećam se u Češkoj jednog predavanja. Dok mi opisujemo način zbrinjavanja, vidim tri anesteziologije kako plaču. Iskustvo hirurgije iz Sarajeva je, ustvari, baština cijelog svijeta.