Ljubuški, 1891. – Stanovnici Ljubuškog već decenijama vode žustre rasprave o tome koja gradska česma daje najkvalitetniju vodu. Iako grad obiluje brojnim izvorima, čini se da titulu najcjenjenije česme ipak odnosi Gožulja, poznata po svom jakom pritisku i stalnom dotoku, čak i u vrijeme najveće žege.
U broju lista Napredak iz oktobra 1891. godine, Bošnjak objavljuje zapis u kojem nabraja sve poznate gradske česme: Kokot, Žuberin,Zaguša,Đuluša,Vodica,Gožulj,Žaljak.Stuba, Gujista,… Ipak, posebno ističe česmu Gožulj kao najbolju. “Ko hoće da prvi vode nagrabi, mora rano da stigne, jer čim svane bude svjetine i sve vrvi od svijeta”, stoji u tekstu, što svjedoči o popularnosti ovog izvora među građanima.
Autor navodi da su pojedine česme znale i presahnuti, dok je Gožulja, zajedno sa još nekoliko manjih izvora, nastavila pružati vodu i tokom najvećih suša. Mnogi Ljubušaci su se oslanjali na svoje iskustvo i tvrdili da nijedna druga česma ne pruža toliko osvježenja i kvalitete.
U fusnoti ovog zapisa pominje se i Halid ef. Sadiković, tadašnji načelnik grada, koji je, prema nekim izvorima, službovao još u osmanskoj upravi. Vjeruje se da je radio i kao pisar, a nakon austrougarske okupacije postao jedan od uglednih funkcionera i upravitelja Ljubuškog, gdje je ostao do kraja života 1899. godine.
Ova priča ne samo da svjedoči o važnosti pitke vode u svakodnevici tadašnjih građana, već i o tome kako su gradske česme bile centar okupljanja, druženja i razmjene vijesti – simbol zajedničkog života i urbanog identiteta Ljubuškog krajem 19. stoljeća.
iz knjige dr.Halida Sadikovića Ljubuški Memento (1878-1940)