Piše:Azemina Krehić
Postoje učitelji koji ostanu u sjećanju cijeli život – ne zbog toga što su držali najstrože ispite, ni zato što su zahtijevali savršene eseje, već zato što su imali onaj poseban dar da u jednom pitanju (koje je djelovalo jednostavno) sakriju cijeli svijet.
Za mog babu Ahmu, takav učitelj bio je njegov profesor Kemal Mahić – čovjek koji ga je iznova i iznova pitao isto pitanje:
“Nabroji sedam svjetskih čuda!”
I svaki put, otac bi odgovorio isto, jer čuda su ista. I svaki put, profesor bi klimnuo glavom, možda se jedva primijetno osmjehnuo ispod brkova, i – dao mu peticu. Idući čas? Isti zadatak. Ista ocjena. Ista čuda.
I osmijeh kojima se smiju Kemine tople oči.
Mnogima je to bilo smiješno. Po nekima i nepravedno. Zašto bi neko stalno postavljao isto pitanje? Zašto nikada nešto novo? A onda, godinama kasnije, jedne večeri nakon telefonskog razgovora sa profesorom kada mu je kroz smijeh opet tražio da nabroji svjetska čuda, otac je rekao:
“Nisam tada razumio. Mislio sam da je to samo njegova neka fora. Ali sada mislim da me učio da se prava čuda nikad ne mijenjaju. Učimo ih dok smo mladi, ponavljamo ih kroz život, i tek kasnije shvatimo da je profesor znao – čudo je u pamćenju.
U ponavljanju. U jednostavnosti. I možda, u tome da neko vjeruje u tebe svaki put iznova. Istim pitanjem ti usadi čvrste temelje i vrijednosti i nauči te uvijek nečemu novom.”
Profesor je otišao, ali njegovo pitanje ostaje. Ponekad ga i ja čujem u mislima, kao jeku iz školskih hodnika, negdje gdje krede još škripe po tabli i gdje se, kao po Gogoljevoj mantri, raste do jednostavnosti.
“Nabroji sedam svjetskih čuda!”
I onda se sjetim – da neko tamo gore možda još uvijek sluša odgovor.
Pri tome, ne znam da li ovozemaljska čuda vrijede u zakonju vječnog prebivališta – ali, sasvim sam sigurna da je jedno veliko čudo što smo imali priliku biti dio tvog čudesnog svijeta, a i ti dio naših svjetova.
Rahmet ti lijepoj duši, dobri Kemale, strpi se malo dok i nas Stvoritelj ne pozove kući, u jedan nebeski Ljubuški. I sam si govorio da njegovi mirisi nisu od ovoga svijeta.
Ljubuški je grad koji ne pamti samo ono što je bilo – nego i ono što će biti.
Jer kad sve prođe, a ostane duša – ona se neće izgubiti.
Naći će put.
I spustit će se lagano, niz obronke, između maslina i loze, da se smjesti gdje je oduvijek pripadala.
Azemina Krehić