Enver je nastavio tamo gde su njih dvojica prerano stali.
Ako ima nečeg lepog u Enverovoj smrti, to je što ga podjednako pominje i Priština, i Beograd, i Novi Pazar, Sarajevo, i svi oni koji su sa njim radili.
Uspeo je da spoji sve te ljude i gradove po dobru.
I na njegovom primeru se videlo da umetnost nije nacionalna, i da razdvajanje država nije razdvojilo ljude.
Umetnost ne poznaje ni pasoše, ni carinske kontrole.
Nije birao strane, nego ljude, dokazavši da su suze svuda iste.
Njegova toplina i pristup razbijala je sve predrasude.
Bio je most između naših svetova, a često i brana od loših stvari.
U Srbiji je, za mnoge, bio š… sa Kosova, na Kosovu je, za pojedine, bio četnik.
Nije sedeo na dve stolice, nego je voleo ljude pred kojima je igrao.
Ko jednom doživi ovacije u nekom gradu, ne može da ne voli taj grad.
A Enver je doživeo ovacije gde god da je išao.
Kosmpolita se i rađa, i postaje, Enver je to bio, i njegova duša je kroz umetnost tražila razrešenje.
Stvorio je plejadu sjajnih mladih glumaca kojima je bio profesor.
Znao je da ih finansira iz svog džepa, kao i svoje pozorište, zbog kog je prodao i stan u Beogradu, i u Prištini.
Kaže – dok su drugi otvarali kockarnice, biznise i javne kuće, ja sam otvarao pozorište… –
Nije ih učio da mrze, nego da igrom sve prevladavaju…
Ima ona priča da je u Prištini, za vreme rata, obnavljao pravoslavnu crkvu, gde je rođen, sadio cveće, drveće, čuvao je.
Gde ćeš jaču scenu od te scene.
Samo od toga bi mogao da se napravi film – kosovski Albanac koji čuva pravoslavnu crkvu,
Kao što je Zoran Radmilović, u Beogradu, u znak solidarnosti, kada su se razbijale albanske poslastičare, išao od jedne do druge, naručivao baklave, da bi pružio podršku.
Nisu oni time čuvali drugu veru, nego su čuvali dostojanstvo i čast jednog naroda.
Enver je bio veliki glumac, jedan od najvećih, o čemu će već pričati drugi, ali ono što je možda još važnije, bio je diplomata,
Ali ne onaj zvanični, u odelu,
Nego onaj u kafani, na sceni, na ulici,
Koji je povezivao nepovezivo.
Ako hoćete nešto da naučite o Kosovu, slušajte njega, Bekima, a ne Vučićevu propagandu.
Bio je jednako kod kuće, gde god da je bio, Priština, Beograd, Zagreb, sasvim svejedno, jer je bio svoj, jer je bio čovek, jer je bio Jugosloven.
Njegova smrt nas je podsetila da kultura nije vlasništvo jedne strane, nego svih.
Zato su prepune društvene mreže Enverovog pomena, na oba jezika,
Ili koliko ih već ima.
Što je jedan od dokaza da je njegova misija uspela.
Nije ostao zaključan u jednoj kulturi i naciji, nego je objedinjavao sve u sebi,
Zato je i mogao da igra sve uloge, jer je sve to živelo u njemu.
Na jednom mestu je rekao – Glumio sam svuda po zemlji. To je bila moja misija. Volim da volim i da budem voljen. To sam celog života radio. Voleo. –
Kaže da je u Sarajevu igrao u Kamernom teatru “Delidbu”, i kada je došao red da zaplače, video je glavešine sva tri entiteta, u Bosni, i stvarno je zaplakao, nije glumio. Toliko ga je to pogodilo. Nije bio u stanju da izgovori tekst. To je njegovo poslednje igranje u Sarajevu.
Nakon toga je otišao u Prištinu, i od očeve kuće, koji je preminuo, napravio Očevo pozorište.
Bio je neumoran, živeo je umetnost i bio je umetnost.
Ali ne umetnost radi umetnosti, nego radi slobode, oslobađanja i slavljenja onoga što nam u svakodnevici nedostaje.
Otišao je jedan od najvećih.
Enver Petrovci.
Slava mu i hvala.
Stefan Simic