Vozi nas Alija Fajić,bivši borac Armije RBiH,poduzetnik vrijedna imena.Vozi u Nevesinje.Tamo ćemo biti u „sretnom trenutku“,jer je jedna od najstarijih bh.džamija-Sultan Bajatitova reprizno izgrađena.Sad će haman biti otvorena pred očima mnogog naroda i veleumnih glava cijele Hercegovine.
Doduše,nas su, službene uzvanike, prorektora Zlomušicu i ovog sirotog zapisivača redova dva puta slali i dva puta vraćali s uzvišenog podija časne uleme i političara svake fele.
Nakad se zbune da ne znaš šta je kalendaru sukladnije,što sadrži sadašnje vrijeme-„mrtvu“ prošlost ili „živu“ suvremenost,rađanje života ili ubijanje živih.Godine 1993. slušali smo u Varaždinu ledenu priču Hasana Tanovića kako su partizani oslobodili Nevesinje 14.2.1945.Tada je on,dječakom još,s ocem,s prozorčića u potkrovlju promatrao gradski trg ispred svoje kuće:vidio je stotine oslobodilaca,partizana,pozvanih nevesinjskih muslimana i vidio je kako ih oslobodioci-sve do jednoga-postrijeljaše na pravdi Boga Jedinoga!Neko ih je lažno optužio kao ustaške suradnike.Nevesinje je tada imalo 80 posto muslimanskog stanovništva.
Vozio nas je Šefkija Džiho,uljeto 1997.,cestom prema Nevesinju.Zastali smo na Busaku,s kojeg je Bašagić promatrao Blagaj i o njemu zapisao stih.Govorio nam je:“Na ovom mjestu sam pregovarao 1993. s neprijateljima.Cijelu ovu dionicu-do zavoja gore,sjeverno, i do okuke u Dračevicama,prekrili su leševi pobijene kolone prognanika iz Nevesinja,a desetine i desetine djevojčica i dječaka,djedova i nana, davno već raspadnutih…Na sredini ceste stoje invalidska kolica i u njima sjedi kostur.Naslonio ruke na one prečke,rukohvate.Kosti prstiju obavijaju plastiku naslona,grčevito-da ne ispadnu iz tih kolica…“Tako su Karadžićevi Nevesinjci,praveći „veliku Srbiju“, pomlatili i protjerali sve muslimane-do posljednjega.
Krajem marta 2012. ovdje smo se našli,na od šljake oćišćenu placu Bajazitove džamije, s novinarom Nedimom Hrbatom.Govorili smo da se baš na ovom mjestu,prema licu Božijemu,prvi put okrenuo davni dječak imenom Safvet-beg,preporodni bošnjački pjesnik Mirza Safvet.U džamijskom je haremu nekoć bio vidljiv bašluk iz 1850. dječakova djeda Lutfullah-bega Redžepašića,koji ga je iz kuće rođenja,iznad džamije,prvi put u nju uveo.
Džamija je, u ime sultana Bajazita II podignuta prije g. 1512.,skromnijih dimenzija nego što je kasnije nastala kroz adaptacije i proširivanja.Evlija je Čelebija opisuje s puno simpatija 1664.,nazivajući je „impozantnom i najljepšom“,smještenom na „zelenilom obraslom brijegu“ s „mnogo ptica“.Prigovara bivšem upravitelju da je 1575. „prepravljao“ i „pokvario starinski stil“ džamije.Spominje da joj je napravio šestougaoni strop i obojio ga „raznovrsnim bojama“ te da je i nad sofama,umjesto pravih,“napravio imitacije stropnih kupola“ i „našarao ih kao kineski tanjur!Oduševljen je mihrabom,minberom i uzvišenim ćursom,za koje kaže da su „vanredno umjetnički izrađeni“.Raduje ga „šadrvan na sredini dvorišta obraslog zelenilom i raznovrsnim stablima,tako da miris čempresa i lipa opija mozak prisutnih ljudi“.Stoljetna prepravljanja džamije,ipak,nisu uništila svu njezinu izvornu ljepotu-sve do miniranja i razaranja 1992.godine.
Najistinitije je riječi,pred hramom iz pepela izraslim,izgovorio episkop ovdašnji Grigorije,govoreći da je obnova hrama moguća samo iz temelja vjere,iz nepobitna uvjerenja u Božiju opstojnost.I rekao je još nešto:Da osjeća nelagodu,da ne može s veseljem izgovoriti dobrodošlicu-„jer vi i jeste pred svojom džamijom…“
Gledali smo u žive koji su se mrznuli ispred džamije i svojim dolaskom iz svijeta jasno svjedočili da se nisu odrekli svog zavičaja.Znali smo i da su svi ubijeni cijelo vrijeme bili prisutni na ovoj „historijskoj ceremoniji“, ali ih niko nijednom riječju nije spomenuo.
Ipak,ovdje više ne žive Bošnjaci.Znademo za veliki trud ef.Čopelja.Hoće li sutra biti drugačije?Hoće li se lutajući duh Mirze Safveta,najvećeg Nevesinjca ikad rođenog u tom pustom gradu-vratiti svome domu iznad džamije?
Izvor:Avaz 2016.