Noćas sam daleko od svijeta, od svih onih ljudi koji su mi nekada bili sve. Proganja me samo jedna čežnja, jedna kazna, suza moga oca. Tek danas vidim koliko je svijet stran i dalek, okrenemo se ka svima, a porodicu ostavimo po strani, tek danas shvatam da mi nedostaje sve ono što se zove roditeljska briga.
Nakon dugo vremena života u tuđini, prihvatila sam sve ono što nosi strani svijet. Postao je moj svijet. Kući u rodnu grudu, nisam se željela vratiti, u azilu sam rekla da nemam nikog od porodice u Bosni i tako dobila državljanstvo. Imala sam i oca i majku, a lagala sam. Možda sam zaista željela da nemam nikog i da svoju budućnost ne vežem prošlošću koja je ostala kilometrima daleko. Dolazili su godišnji odmori, prijatelji su odlazili u rodnu grudu, ja sam tražila izgovore, obilazila sam neka strana nepoznata mjesta, bila su mi draža. Jedne večeri počelo me nešto stezati u prsima, gušiti u grkljanu, pa nikako da smognem snage i dođem do vazduha. Mučila me neka noćna mora, usnih oca i majku, njihovu dženazu, zapaljenu rodnu kuću i mnoštvo bijelog jorgovana u avliji. Otac je stajao na kanati, gledao me prijeko. Nikada nije pustio suzu i pamtili su ga ljudi kao najjačeg čovjeka. Ovoga puta je plakao u mom snu, starom rukom je brisao suze. Lagano se rušio i padao na zemlju. Požurih prema njemu da ga podignem i pružim mu ruku, ali on me odgurnu od sebe i reče da strahujem od očeve kletve. Nisam znala šta je to očeva kletva, ali čula sam kako moli Uzvišenog da ja nikada ne doživim ono što su on i majka od svog djeteta.
Prenuh se iz sna u suzama, popakovah nešto sitnica u putnu torbu, uzeh dokumente i izletih na vrata. Krenula sam put aerodroma. Znala sam da moram otići u rodnu kuću, baš ovaj dan, više nego ikada prije vukla me čežnja. Baš ovaj dan svi letovi su kasnili, a ja sam morala da idem. Uspijem se nekako zamijeniti za kartu sa nekom starijom gospođom i uđem na prvi let. Stigoh u svoje rodno mjesto, vidim svijet negdje žuri, čini mi se dženaza je. Pitam jednog starog dedu koga ukopavaju, rekoše mi da sam došla prije možda bi još bio živ. Znala sam da je babo preselio. Majka je preselila još lani, a babo evo danas, ja sam zakasnila na sve. Proganja me očeva suza, teška mi je kao najveće breme, slama me iz dana u dan, i ne da da idem naprijed.
Zato ne zaboravi svoje roditelje, nijedna te ruka neće milovati kao njihova, nijedna suza ti neće biti teška, kao suza tvoga oca.
Emina Horic