Mostarski top puca s jedne od kula stare kasarne Konak, odakle se pruža divan pogled na grad i sam top ne izgleda glamurozno kao što gledate u pričama o onom sarajevskom, ali je radost vijesti koju eksplozija donese jednaka kao i bilo gdje drugo gdje ima postača i topova koji pronose vijest o iftaru. Više je to minobacač nego top, gusana cijev učvršćena u betonskom postolju i usmjerena prema nebu.
Kasim je izbjeglica iz Gacka, pričamo o teškim ratnim danima dok čekamo vrijeme iftara, o vremenima koja su došla poslije, o ramazanima nekad i sad, o Lutkarskom pozorištu gdje radi onaj uobičajeni posao, dalje od topova i u vrijeme kad godina ode na one mjesece bez posta i iftara.
“S topom nikad nije bilo problema, ni u ona ranija vremena, ni sada kada je sve automatizirano. Iako kod nas nije običaj da se dolazi i iftari pored topa, kao što je to negdje drugo, bude znatiželjnih, nekad ih je problem skloniti van domašaja cijevi, posebno bude mlađih koji ne shvataju opasnost, ali nikad nije bilo nekih incidenata”, objašnjava nam Prguda.
Vrijeme iftara se približava dok Kasim radi posljednje provjere, stavlja ključ u elektronski okidač i najavljuje nam eksploziju.
Top puca bučno, nažalost, prebrzo za naš objektiv da uhvatimo bljesak iz ukopane cijevi, ali zvuk ezana s obližnjih mostarskih munara i paljenje kandilja kreću sinhronizirano tako da čovjek ima osjećaj da je sve jedan te isti ritual.