Klanjao sam bajram-namaz u rodnom Ljubuškom. Neki nepoznati mladići su popunili safove i neki nepoznati ljudi su stiskali moju ruku prije samog dolaska. Možda se čudili dolasku njihovog bivšeg sugrađanina. Nije bilo one prijatnosti i otvorenosti pri susretu. Neki kao da me i ne znaju, ili sam ja mnogo drugačiji. Na hataru mi je bilo otići u Ljubuški i odmah nakon toga majci Hanifi rahmetli zijaret mezar učiniti.
Klanjali smo Bajram, lijepo podijelili čestitke i kratko razgovarali. Sreo sam i neke od mojih starih džamijskih prijeratnih golubova. Mi smo se uvijek grlili pri susretima. Tako je bilo i u ovoj prilici. Tada sam osjetio Bajram, radost i ljepotu. Nisam se previše zadržavao osim razgovora sa mojim bivšim i cijenjenim profesorom Vahdetom S. Dogovorili smo da se nađemo na haremu jer će i on svojima učiti na mezarjima.
Tako je i bilo. Odmah sam prišao mezaru, nazvao selam i iz Kur'ana počeo učiti Ja'sini šerif. Često sam za moju majku, još dok je bila živa naglas učio Jasin. Ona bi slušala i pratila transkripciju teksta iz jedne male knjižice koju sam njoj davno poklonio.
Znate profesore, učim naglas, jer ostanovnici mezara čuju sve. Njihov kabur se osvijetli, olakša tegoba ako su u njoj i osjete olakšanja, rekoh svome dobrom profesoru Vahdetu. To rekoh više onako za sebe, iako je on bio tu. Mi idemo od kuće ka kući, moj profesore, od ove prolazne, do one konačne. Zato vjernik prave radosti na dunjaluku nikada ne može naći. Nemam ja radosti, dovrših misao.
On je sve to saslušao, nakon što sam završio učenje na mezaru i on je uz mene Hanifi proučio Fatihu.
Poslije smo kratko razgovarali i srdačno se selamili. Zaista, bilo je zadovoljstvo barem nakratko biti sa čovjekom koji je u školskoj klupi za katedrom obilježio po dobru moje djetinjstvo. Otišao sam u svoju mahalu Glavicu. Pustinja, šipci pod teretom neobranih plodova se spustili na stari betonski put. Lišće po putu, koje čeka neku novu kišu da se raspadne i vrati zemlji. Oronule kuće nisu mirisale bajramskim kolačima. Ne bi one dječice da od vrata do vrata idu i bajramluk dijele i broje koliko su skupili bajramluka. Nisu se čuli odjeci kutija garbitača kojima smo davno nekada pucali za Bajrame. Opasna igra u kojoj nikada niko od nas djece nije bio povrijeđen. Čitavoj slici je pomoglo i sivo nebo sa polumaglom bez daška vjetra. Kao da je sve stalo u vremenu i prostoru. Nema ljudi, radosti, djece, nestašluka. Nema ko brati tuđe šipke i ružiti zašto to radimo.
Ušao sam u poluobnovljenu porodičnu kuću koja se nalazi na samom kraju prohodnog betonskog puta. Nazvao sam selam. Babo je sjedio na trosjedu. Nije ustajao, samo se nasmijao, prišao sam i podijelio Bajram. Sjedio je, iako bolestan ne želi dočekati nikoga ležeći. Moj sinko, Bajram je, gdje ću ležati. Znaš mogu malo i hodati, reče, te uze štap i pokaza mi kako je on ojačao i kako može.
Nemoj puno pušiti, znaš, može ti smetati disanju.
A šta ja imam više sinko moj osim cigara? Hajde reci mi? Nema ovdje moje Hanife i onih Bajrama, da nam kahvu napravi, vas dočeka, kuću pripremi.
Nemoj pričati o tome, ne možeš ništa promijeniti a samo ćeš se rastužiti. A znaš da će se u Džennetu biti sa onim koga si volio, nastojao sam biti uvjerljiv smirujućim glasom govoreći ono što je u više prilika mogao čuti od mene.
Molim Allaha da ti oprosti, i tebi , i njoj i da vas spoji u Džennetu. Nemoj brinuti. Nakon toga se smirio.
Nisam se zadržao dugo, skoro da me otjerala tišina koja je kuća bila prepuna a od ljudi prazna. Hoćeš li sine nešto pojesti? Brižno me upita otac. Hvala ne mogu, jeo sam na polasku.
Došao sam u Mostar i sretoh svog dobrog ahbaba Alija. On me razgalio, popili smo kahvu i otvorili neke naše zanimljive teme.
Krenuo sam preko preko mosta na Musalli prema parkingu gdje sam ostavio auto.
Sa druge strane ceste ugledah jednu porodicu, stranci. Odmah se dalo primjetiti da su muslimani. To je bila jedna porodica sa dvoje djece i starijim čovjekom.
Pokrivena hanuma je slikala svog muža sa djecom. Pomislih – došli su u Mostar a neće imati zajednički sliku. Uvijek neko mora biti zauzet slikanjem. Pređoh na drugu stranu. Odmah sam nazvao selam i na svome skromnom engleskom se predstavih uz bajramsku čestitku. Arap je uzvratio i počeli smo prijatan razgovor. Tražio je da se zajedno slikamo. Objasnio sam da njih kao kompletnu porodicu želim uslikati zajedno. Zbog toga je čovjek bio izuzetno zadovoljan i sretan. Trebalo mi je nešto takvo da mi popravi bajramski dan i donese makar malo radosti. Oni su bili radosni i ja zbog njih. Posebno se djeci svidjelo kada sam prilikom slikanja rekao, jedan, dva, tri, ljubav. Onda je to bio osmijeh, koji oni pokloniše meni. Moja bliska braća iz dalekog bijeloga svijeta. Susret na jednom mostu, od ove obale, na drugu, gdje samo od Allaha dž.š. istinsku radost očekujem.
Admir Delalić
A.D. 15. 10. 2013.