Ko do sada nije poludio, taj uopće nije normalan!
Ovaj sarajevski grafit iz 1994. godine svoj crnohumorni, ubilački i tragični smisao potvrdio se posljednjih mjeseci u planetarnim razmjerama.Da!Nikako nije normalno gledati šta se na planeti Zemlji zbiva – i ostati normalan, pri zdravoj pameti.
Onaj je nesretni otac, u okolici Srebrenice, jula 1995. sklopio ruke oko usana i dovikivao sinu, odbjeglom u šumu, od četničkog noža:“Nermine, sine,dođi ovamo, kod Srba“…i dozvao ga u smrt misleći da će mu spasiti život, a jedna sirijska majka, zaustavljena na granici između dviju balkanskih državica, danas,septembra 2015, otkida svoje dijete od njedara, gura smotuljak djeteta u ruke nepoznatim, stranim vojnicima, i moli:Spasite mi barem dijete, ja ću se vratiti u Siriju!Ko na to ne bi vrisnuo do neba?
Možda su se ogromne, tragične i nasilne seobe naroda događale i u ranijim mračnim epohama ljudske povijesti, ali se nisu događale pred kamerama, naoči cijelog svijeta, u direktnom televizijskom prenosu!I još važnije: nikada nije bila tako očigledna njihova planiranost, smišljenost, pripremljenost.
Sotona je prestao skrivati svoje lice!Ne želi više da se preodijeva, maskira i lažno predstavlja:Ja sam tvoja Država,Ja sam tvoja Nacija,Ja sam tvoja Religija!Sada djeluje direktno i otvoreno, uime vlastitog identiteta:Ja sam Novac,ja sam tvoj Bog!
Umire trogodišnji sirijski dječak, zna da umire, i krvavoga lica, plačući, izgovara svoje posljednje riječi:Sve ću vas reći Bogu!
To ljudske oči ne mogu gledati, to ljudske uši ne mogu slušati i kao prirodna, najprirodnija moguća ljudska emocija, javlja se žudnja za ludilom! Žudnja za ludilom.Žudnja za ludilom.
Bilo bi to nekakvo rješenje.
Bila bi to nekakva vrata, otškrinuta vrata za izlazak iz pakla.
Izvor:Abdulah Sidran-„Oranje mora“,SA/ZG 2016.