„Vrijeme leti iznad nas, ali ostavlja svoju sjenku za sobom“(N.Hotoran).“
Citirajući ovu misao kako mogu uokviriti jedan život od 73 godine u jednu „sjenku“?
Ali u tome pomaže jedno ili više sjećanja na našeg komšiju,sugrađanina, druga i prijatelja iz sokaka koji život znači: „debelih“ 60-tak godina.
Na vijest o odlasku „jednog od nas“ pomalo nas hvata panika iako znamo da je „ smrt varalica“ i da često zna da dođe iznenada kao što je to slučaj i sa Mujinom smrti.
Znali smo da je bolestan,da „ne vidi“ ali je bio komunikativan do posljednjeg daha.Ali narodna poslovica kaže:“Ko je udahnuo mora i izdahnuti“.Tako je bilo sa svima i biti će i ubuduće sa drugima.
Pozivam za svjedoka svoje sjećanje na familiju Ahmeta i Đulbe Hrnjičević,jer ako smo išli u Čaršiju, sve da smo htjeli nismo ih mogli zaobići.
Ahmet i Đulba(Delalić) Hrnjičević su podarili sebi i nama:Imšira,Ibrišima,Aziza,Ajišu(Jišu) i Mustafu(Muju) kojeg smo iz milošte nazivali –„Zec“ ili „Zeko“
U mojoj svijesti i pamćenju je ostala bašča ispred kuće koju bi Mujin otac Ahmet svakog proljeća obrađivao temeljito i stvaralački kao bi ona bila ukrašena voćkama i povrćem.Nažalost,poslije Ahmetove smrti,Aziz je prodao ovaj posjed na kojem je podignuta kuća u kojoj i danas egzistira kafić i služi okupljanju mladeži.
Moje poštovanje prema porodici Hrnjičević je počelo 1955. godine,kada je u moju(našu) učionicu ušao moj i naš učitelj – Ibrišim Hrnjičević.On je kao učitelj ostavio neizbrisiv trag koje je opredjelio moje buduće zanimanje- prosvjetnog radnika(Neka ga obasja Božija milost).
Još tada sam upoznao Muju Hrnjičevića(teža povrda noge!) i njegove nestašluke o kojima je brinuo njegov stariji brat –Ibrišim.
Mujo je bio rođeni sportista.Tome smo svjedočili na utakmicama N.K. „Sloga“ i R.K.“Izviđač“.Mujo je učestvovao u općinskim takmičenjima malog nogometa,uvijek nastupajući za svoju ekipu:N.K.“Pobrišće“, kao igrač ili kasnije kao golman.U svemu tome se primjećivao entuzijazam i posvećenost sportu, ali i ljubav prema lokalnoj mahali Pobrišće za koju je Mujo „sagorjevao“kako bi njegovo Pobrišće bilo što bolje plasirano u ekipnim takmičenjima.(nogomet,rukomet,stoni-tenis…Ne treba zanemariti njegovo učešće u raznim kulturnim manifestacijama,radnim akcijama i bilo kakvim aktivnostima gdje su učestvovali mladi Ljubuškog.
Ustvari i njegovo ime to najbolje govori u svom značenju:
Tur. i ar.Mustafa=“odabrani“.
Predstavnici mlađe generacije kod Mustafe su također morali primjetiti da je on uvijek stupao u zaštitu mlađih od sebe,koji bi u dječačkim vragolijama bili izloženi maltretiranju od starijih i jačih.Doživljavali smo ga kao „zaštitnika“,pogotovo oni koji su poticali iz njegovog sokaka ili mahale.
Komšiluk je jedno od obilježja naše mladosti,pa o tome postoji narodna tradicija o kojoj svjedoče i ove riječi:“Neko nosi komšiju šehita“ ili „u komšiluku dovikuje,da u dvoru vode nema“,ili „dođite mi na veselje,kone“ ili „hvalila se lijepa Fata sa svojim konama…(A.Škalić“)Navodimo ove riječi sa tugom,jer su u fazi nestanka kao i institucija komšiluka, a familija Ahmeta i Đulbe Hrnjičević će ostati u pamćenju kao istinske i prave komšije.
Mustafa je volio svoj dom,svoju kuću,svoj Ljubuški.Jedan je od prvih koji se vratio,nakon rata(1992-1995) u grad svojih predaka skupa sa svojom familijom:Senijom(Ćanom),Sanjom,Mirelom i Vanjom(Vahom).
Mujinim odlaskom Pobrišće,koje je toliko volio,ostaje osiromašeno,jer nema više „stjegonoše“ naših avlija i sokaka.
Tako je kada odu „odabrani“!
Kemal Mahić