Kategorija: Kemal Mahic
Objavljeno nedjelja, 31 Maj 2009 22:40
Klikova: 2101
U stara vremena,jedan od pokazatelja koji bi “valorizirao” mladu,koja se udala i
preselila kod muževe familije,bilo je pitanje “da li mlada zna napraviti pitu.
To je bio jedan od prvih testova koji su “mladu” čekali u novom domu.Bila je “sramota” ako
“mlada” nije znala,htjela,umjela pripremiti pitu za nove ukućane.Zato su majke svoju
žensku čeljad pripremali od “malih nogu” da znaju pripremiti tijesto za
jufku,sukati,oblikovati pitu i “pogoditi” mjeru svih zijafeta koji se nalaze u
piti.Može se reći da je to mukotrpan posao koji zahtjeva strpljenje i umješnost,Zato
onaj ko pravi pitu zaslužuje naše poštovanje jer je riječ o prenošenju ljubavi kroz
hranu koju svi volimo.Svi oni koji bi samostalno pokušali napraviti pitu,vidjeli bi
koliko treba energije i znanja.Tada bi shvatili kako su nas naše majke
“opsluživale” odgajajući nas,formiravši naše gurmanske ukuse koje nosimo i sada u
sebi,do kraja života.
U mojim sjećanjima na djetinstvo ostale su slike moje majke kako priprema pitu.U tim
slikama dominantno mjesto imaju sinija i oklagija.Na siniji se formira jufka,pa se
ne bez razloga u narodu kaže:”Kakva jufka,takva i pita.”Jufka mora biti tanka kao
“svileni papir” i da nije popucala.Rubovi jufke koji su ostali “debeli” pažljivo se
odrežu i mogu poslužiti za pitice ili peksimete/uštipke/.Majka bi obukla kecelju i
ubrzo sva bi bila od brašna,krećući se oko sinije,šporeta(“fijakera”),tepsija,drva
potrebnih za “vatru” u šporetu.Sve je trebalo sinhronizirati da bi se uspješno
završile razne “operacije” u ovome procesu.
Oblikovanje pite se odvijalo po želji ukućana.Neko je volio pitu u gužve,neko u
frkove/zvrkove/,neko u kvadrate ili rombove.Majka je svima željela ugoditi.Različiti
oblici su tražili više vremena.Pečene su pite po želji:zeljanica,sirnica,buredžici,maslenica,krompiruša,tikvara.Otac je najviše volio
tikvaru,koja je za organizam bila “najlakša”.U posebne dane praznika,majka je
pravila pitu od jabuka.Kada bi se majka odlučila da “pravi” pitu,onda smo znali da
je raspoložena i da nema zdravstvenih problema.Kako smo to uočili,sestra i ja,smo
poželjeli da nam pita bude servirana svaki dan.To je bila lagana pita.U njoj nije
bilo nekih “karefeka”,nije nikad bila premasna,niti “zaljevana”.Obična,kao što smo i
mi bili obična porodica.
Uz dobru vatru a Bogami i odžak,u “fijaker” su ulazile pleh tepsije
u kojima su se pekle željene pite na tihoj vatri.Postepeno se
kuhinja ispunjavala mirisom i nenadani gost je mogao pogoditi šta se
nalazi u pećnici.Aroma je bila tako jaka da smo mi ukućani dobijali
miris pite.Majka je već bila umorna ali i sretna da je “ugodila”
ukućanima.Svu svoju ljubav prema nama je prenijela na tijesto i
modelirala ga onako kako to samo ljubav može uraditi.Tako su nastali
naši ukusi.Ne možemo zaboraviti ljubav da se zadovolji naša potreba
za jelom i u svojim sjećanjima ostale su slike mirisa pite,ruku koje
vole,osmjeha naše majke i zadovoljstva da su ukućani sretni
porodičnom idilom.
Kvalitetno brašno,koje se kupovalo u “kasarni”,kod “Huse” ili
Ahmeta “Buke” je bilo garancija kvalitetne
pite.Spanak,tikva,krompir su dolazili sa zemlje koja nije
koristila vještačka đubriva.Meso i maslo su također bili
garantovano “čisti” i zato današnje pite nemaju onaj ugođaj
jezika kao što je to bilo 60-70 tih godina.Pored svega
ovoga,najvažnija je ljubav onoga ko priprema pitu i svima nama
je najdraža “majčina” pita,jer ona sadrži u sebi naš identitet i naš DNK.
Danas u Sarajevu,a Bogami i u Ljubuškom,možemo kupiti sve ove navedene pite i
utoliti glad.Međutim,nije to “ono”.Riječ je o “brzoj hrani” i “industriji “ pita.
Nikad više majkine pite!
Ovim teksto,želim da se čitatelji p odsjete pita svojih majki.To je i prilika da
osvježe uspomene na bezbrižno djetinstvo i zadovoljstvo sretnog familijarnog
života,sa svojom majkom,na svome “topraku” i svome ognjištu.
Kemal Mahić,sa očima Gožulja