Kažu da je najljepše ono poglavlje u životnom memoaru,
Koje počinje prvim pobjeglim pogledom Njemu.
Možda bi me neki ispravili sa ”prvim zvonom”,
Ali oni vjerovatno nikoga nisu čekali ispred Treće gimnazije?
To poglavlje se, u naslovu, pod navodnicima,
Obično označava kao ”srednja škola”,
Mada mu svako već udijeli neki pseudonim,
U odnosu na to, kako se Profesorka Stroga ophodila prema njemu..
A pozadine priče je uvijek malo skrivenija..
U fus noti, na primjer?
Ili na lijevoj strani, tu oko srca?
Drugi, opet, kažu da ih je glavica zaboljela od sinusa i jednačina,
Ali učenje prestane biti (m)učenje,
Kada skloniš jedno ”m” i tonu stresa..
Ja još uvijek više pamtim na koje prijatelje sam krivo računala,
Nego na koje kalkulatore..
I još uvijek teže rješavam jednačine u kojima mi fali Neko,
A ne x i y,
Ali možda je do mene?
Život je, ipak, ruku na srce, mnogo zafrkaniji profa..
Uvijek ti prvo da test, pa te tek onda nauči lekciju..
I padaš samo ako pokušaš prepisati tuđe,
Jer ne znaš da je Sudbina za svakog skopčala drugačija pitanja..
Ne shvatite pogrešno,
Petice su kod mene uvijek sjedile na VIP mjestima..
Samo u dnevniku,
A ne spomenaru..
To što danas učiš Hamletove stihove je srednja škola.
I to kako ćeš ih sutra citirati svojoj zadivljenoj kćerki.
To kako danas vajaš svoj um je srednja škola.
I to koliko visoku cijenu će tvoje ime sutra nositi.
To što bi sve probao i žurke su na prvom mjestu je srednja škola
I to što će sutra najbolje priče biti one koje su bila posljedica ‘“Jednom se živi“..
I onda shvatiš da su Život i Srednja već uigran tandem,
I da, ama nikad, pred njima ne zašutiš pognute glave..
I shvatiš da je sve u životu škola,
A da bi bilo mnogo ljepše da je čitav život Srednja.
Izbor: Kemal Mahić