“Hasanaginica ” , najljepša bošnjačka balada , vrhunski je domet narodne poezije .Prevedena je na mnoge jezike i kao remek djelo uvrštena u svjetsku kulturnu baštinu.Ovu fascinantnu < žalostnu pjesancu > prvi put je objavio talijanski opat , biolog iputopisac Alberto Fortis 1774. godine . Iako je spjevana prije dva i po stoljeća idalje je puna tajni . Ne znaju se njen autor , vrijeme i mjesto nastanka , prva ,originalna varijanta , povijesne osnove , posebno povijesni identitet njenih likova.
Jedan od glavnih likova u pjesmi je Hasan , bogati aga ,prekaljeni ratnik serhatlija, oženjen iz begovske porodice , otac petero djece .
U verifikaciji povijesnosti lika Hasan-age nailazi se na niz teškoća . U muslimana je vrlo rašireno ime Hasan ( tur. Hasan-lijep , naočit ) , a unekim porodicama je dominantno . Pored ličnog imena u Osmanlija obično je stajala titula , često ime oca , nekad etnik mjesta porijekla , rijetkoporodično ime ( prezime) . Tako se dogodilo da je u periodu postojanja imotskog kadiluka u dalmatinskom zaleđu živjelo više Hasan-aga, sa bitnimrazlikama u socijalnom položaju i nivou povijesnog značenja .
Fra Karlo Jurišić je , u potrazi za povijesnim identitetom Hasan-age u pisanimizvorima od 1560. do 1717. godine našao nekoliko osoba s tim imenom koje su živjeleu Zadvarju , Mostaru , Makarskoj , Vrgorcu , Gabeli , Zaostrogu i Prološcu . Autorse s pravom pita koji je od njih bio junak balade ; možda jedan , a možda ni jedanod njih .
U samostanskoj arhivi u Makarskoj čuva se jedan nedatirani dokument-propusnicapotpisana od imotskih aga , nekom fra Luki da može slobodno doći u Imotski da liječiHasan-agu ( Nosilac ove isprave jest siromah po imenu Luka , koji se šalje uposlovima jadnog i sažaljenja vrijednog Hasan-age ) . Fra Jurišić zaključuje da bise to lako moglo odnositi na Hasan-agu Arapovića , dizdara Zadvarja .
Stjepan Banović tvrdi da je muž nesuđene kadinice kninski ratnik Kuna Hasan-aga ,poznati junak narodne epike Knina , Udbine i Novog pod Velebitom . Autor dokaz vidiu udaji Hasanaginice u Imotski , mjestu između Knina i Kupresa .
Čuveni vajar Meštrović slušao je i zabilježio pjevanje očeve majke o Hasanaginici injenu priču da je < Kuna Asan Aga > bezdušno otjerao ženu od petero djece i da je tobio sevep njene smrti .
Učeni Hasandedić iznosi pretpostavku da je opjevani Hasan-aga zapravo Hasan-pašaVlahović iz Sovića . Naime , Vlahovići su 1617. godine bili dizdari tvrđave Zadvarjei imali su svoju kulu i rezidenciju u Sovićima . Događaj se zbio u kuli u Sovićimaili bar u pojasu Proložac-Vitina-Ljubuški-Čapljina , a ne u Zagvozdu .Hasandedić ne odbacuje pretpostavku da su se i dvori begova Pintorovića , roditeljaHasanaginice , nalazili negdje oko Ljubuškog .
U istraživanju povijesnog identiteta Hasan-age više pisanih izvora upućuje naHasan-agu , dizdara Zadvarja . Bio je posjednik župa Zagvozd i Grabovac , a stanovaoje u Lukovdolu gdje se i danas nalaze ostaci njegove kule . U stalnim borbama nagranici postao je prekaljeni ratnik i čuveni mejdandžija .
O tom Hasan-agi opat Pavle Šilobadović u svojoj kronici piše :
1664. , miseca ilinšćaka na 7. harambaša Parać , samo 6o junaka , otiđe u planinu inamiri se u Zavelimu na Harapoviće , onde se pobiše , 3 živa uhitiše , 2 glavuodsikoše , i Turci se dobro podniše , 1 našeg ubiše i Paraću ruku pribiše , a ostalisvi zdravo f. B. Gosp.
1664. , miseca listopada na 20. biše tri mejdana pod Kozicom Mati Bilosaljić iTurčin iz Ljubuškoga i rani Turčina vrlo po ruci-i Grgur Perić iz Živogošća imenomDeranja , a Turčin od Mostara harambaša Harapović , ali Turčin rani našega po livojruci ter vrlo-i Jivan Medvidović imenom Galijot , a Turčin od Mostara harambaša odbanduri.
Hasan-aga je poginuo 17. marta 1669. godine u okršaju sa primorskim četnicima :
1669. , miseca marča na 17. budući otiša Ilija Bogdanović u četu , samo 6 druga ,ter ošpija Turke na Zadvarju i poruči po ostale četnike da dodju , i podje ji 80ljudi k njemu i uzeše kulu na Poletnici i u kuli 3 kršćanina . Kulu opališe , izašliTurci iz Zadvarja na pomoć , ali ji naši dočekali u busiji , 3 ubili a jednoga živadovedoše . Ubiše Hasanagu Arapovića i to tako .
U proznom dijelu < Razgovora ugodnog > Kačić o smrti Hasan-age piše :
Na 1669 marča na 16. Otiđe osamdeset vojnika s Makarske na Zadvarje ,uzeše kulu u Poletnici , pak je upališe . Vidjevši Turci Zadvarani da kulagori , izađoše njoj na pomoć , i dočekaše ji Makarani pak se s Turcimapobiše : tri vrsna ubiše Turčina , a jednoga ufatiše živa . Pogibe na tomograšu Asan-aga Orapović , silni mejdandžija , koji biše na mejdanu ranioDeranju ajduka pod Kozicom , i posiče ga Tadija Kulišić . Baš se bišejunak na junaka namirio .
U < Ragovoru ugodnom < su i stihovi :
Di je sada zmija od Mostara ,
po imenu Turčin Hasan-ago
Orapović , silni mejdandžija ?
Pogubi ga Kulišić Tadija
na Zadvarju , više sinja mora .
Dvori zadvarskog dizdara su ubrzo poslije njegove smrti opljačkani i zapaljeni :
1669. , miseca ilišćaka na 16. Naša četa podje na Vinicu i palili dvore Dizdara odZadvarja i našli dosta robe svakojake , donili svekoliko što vridi i svi zdravo .
Arapovići su 1669.godine ili malo kasnije izbjegli iz Zagvozda u Ljubuški i Vitinugdje su neki prihvatili katoličku vjeru.Prema sačuvanim župskim maticama od1748.godine u Mostaru,pleme Arapovića se prvi put spominje tek 6.januara1787.godine.To pobija tvrdnju Šilobadovića i Kačića da su Arapovići od Mostara.
Podaci o ljubuškim i vitinskim Arapovićima su vrlo oskudni.Mehmed-beg Ljubušak upismu svom prijatelju fra Grgi Martiću 1870.godine piše za nekog Nikolu Arapovića daje naše gore list i da će kao član velikog medžlisa ( vijeća ) u Sarajevu rećiistinito sve što ga fra Grga bude pitao za naše krajeve.Prema jednom oglasu javneprodaje nekretnina ,u ljubuškoj mahali Kokot je 1898.godine stanovao neki IvanArapović,koji je ,pored kuće ,bašće i nekoliko njiva ,imao i jedan dućan u gradu .Slični oglasi u tom periodu potvrđuju da su Arapovići živjeli i u Vitini.
U narodnoj predaji Orapović se navodi i kao < Orap > . U toku 1648. godine fra PetarKumbat je podigao ustanak i orobio i zapalio preko osamdeset turskih kula i dvorovau Imotskom i njegovoj okolini . Taj događaj je sto godina kasnije opjevao fra FilipGrabovac u svom < Cvitu < i štampao u Veneciji . Na jednom mjestu u < Kumbatovojpjesmi > se navodi :
Osamdeset kula porobiše ,
a još veće bilih dvora biše.
. i porobi Orapove dvore .
Fra Klement Bušić , odličan poznavalac povijesti Imotske Krajine i lokalnih narodnihpredanja , tvrdi da se Hasan-aga prezivao Arapović i da je njegovo pleme izLjubuškog , gdje još i danas žive :
Hasan-aga zvao se kućom Arapović ( to pleme , koliko je meni poznato , još živi uLjubuškom ) . Dvori su mu bili u Vrdolu ( Vrdovo ) , današnji Zagvozd i Župa , selana sjevernom obronku Biokova , otkle je najlakši uspon na Biokovo . Rane je zadobiood kršćanskih četnika , koje je organizirao sa svojim u Dalmaciji pomagačima generalFoskolo za vrijeme Kandijanskog rata ( 1645-1669 . ) da svuda gdje mogu napadajuTurke i robe njihove dvorove e bi ih tako što uspješnije istisnuo iz Dalmacije
.Bušićev rad , objavljen u < Jadranskoj vili > 1930. godine je prvi i jedini do sadapisani izvor koji potvrđuje da je Hasan-aga Arapović , junak < žalostne pjesance > ,rodom iz Ljubuškog .
Bušićevu tvrdnju da je Hasanaga iz plemena Arapovića , prihvatio je imotskipovjesničar , učeni Ante Ujević :
Prva historijska ličnost koja je nesumnjivo postojala za čitavo vrijeme turskogvladanja u Imotskom , jest imotski kadija . Druga , isto tako poznata historijskaličnost , jest Hasan-aga Arapović , koji je za turskog vladanja imao nekoliko selaImotske krajine u svojoj vlasti.
Hasan-aga poručuje vjernoj ljubi da ga ne čeka < ni u dvoru ni u rodu > , što značini u Zagvozdu gdje su mu bili dvori , niti ,vjerovatno u Ljubuškom , kod njegoverodbine :
Kad li mu je ranam bolje bilo
ter poruča vjernoj ljubi svojoj :
< Ne čekaj me u dvoru b'jelomu ,
ni u dvoru , ni u rodu momu ! >
Kad je < dobra kada i od roda dobra > isprošena za imotskog kadiju , svatovi supošli iz Ljubuškog , a ne iz Zagvozda . O tome govori vrgoračka verzija narodnepredaje :
Nesretna mlada je na putu iz Ljubuškog za Imotski sa svatovima prošla kroz Vrgorac iprenoćila u kući predaka narodnog pjesnika i serdara Ante Pervana Prže u Kokorićima. Kod tog Pervana bio je 1772. godine višednevnim gostom venecijanski opat ,prirodoslovac i putopisac Alberto Fortis koji je baladu o Hasanaginici mogao čuti iod gostoljubivog domaćina , za kojeg Fortis kaže da je vrstan pjesnik odličnihlirskih i epskih pjesama .
U Vrgorcu je postojao bunar Muminovac ( zatrpan je kad se gradila pijaca) na kojemse je , prema predaji , napajao konj jednog Hasaginičinog svata,nekog Mumin-age .‘
U tragediji < Imotski kadija > Nikole T. Đurića , napisanoj 1919. godine , majkaimotskog kadije Mirze , Đulizar-hanuma i njen brat , dajo kadijin , Ašir efendija ,su iz Ljubuškog . Svatovi polaze iz Ljubuškog , a < mladu> je imotski kadija prosioprije njene udaje za Hasan-agu :
Kad prvi put ga nije dopala,
Za uvijek je za njeg’ propala.
Radmila Pešić kritikuje savremeno identificiranje likova u < Hasanaginici > kao plod< vještačkog novog stvaranja tradicije >, a Maja Bošković-Stulli iznosi zanimljivomišljenje da je > Hasanaga opće ime naših narodnih pjesama,ali u cjelovitomkontekstu ove pjesme , vezane za Imotski , njegov bi životni model mogao bitiHasanaga Arapović . <
Nada da je bar djelomice otkriven povijesni identitet Hasan-age gasi se kadase razmisli o navodima Husage Ćišića * :
I ovaj < Harambaša Harapović od turski banduri > je , takođe izum fra PaveŠilobadovića., jer ne samo da u našim krajevima nije bilo nekih Harapovića , negonije ni moglo biti < Harambaša od banduri > , pa je takav naziv sam po sebi apsurd.
>Husaga Ćišić je izuzetno dobro poznavao prošlost Mostara i Hercegovine u osmanskomperiodu . Znao je i stabla mnogih hercegovačkih bošnjačkih porodica , posebno svoje. Ljuba Hasanaginica je , po porodičnoj predaji , njegov predak i o njoj je , kao idogađajima opjevanim u baladi , govorio mnogo manje nego što je znao . Po Ćišiću ,taj tragični dio porodične kronike odigrao se u Imotskom gdje je Hasanaga imao kulu.
Oto i Liza Bihalji-Merin su davne 1954. godine bili u posjeti Husagi Ćišiću uMostaru i o sudbini Hasanage su zapisali njegovo kazivanje :
Hasanaga je ranjen u borbi protiv Mletaka . Kod Imotskog , na prostranom polju ,stajali su beli šatori i po njegovom pobedničkom povratku . Posle nesreće , koju jeporodica ćutanjem zastirala , kao što se zastiru ogledala u kući koju žalost zadesi, a koju su pesnici u znaku svemoćne ljubavi glasno proneli kroz zemlje i vremena ,posle nesreće , dakle , Hasan pođe na veliki hadžiluk . Pošao je , kažem , ali senije vratio . Njegova četiri sina , Mehmed , Mustafa , Mahmud i Muhamed **, uCarigradu su učili teologiju . Pripadali su krugu viđenih ljudi o kojima se govorilo. O ženama porodice hronika ćuti.
Čini se da je traganje za povijesnim identitetom likova ove prelijepe balade tekpočelo . Neprocjenjiva šteta za ljubušku povijest i povijesnu osnovu ove baladeučinjena je 1563. godine kada su Osmanlije , u potrazi za biskupom Danijelom ,srušili crkvu i samostan u središtu Ljubuškog . Da se to nije dogodilo ostala bisačuvana bogata riznica dokumenata u samostanskoj arhivi ,vjerovatno i izvori oHasan-agi i tragičnoj sudbini njegove ljube .
Alberto Fortis. Put po Dalmaciji . Zagreb : Globus , 1984 .
Hasanaginica 1774-1974. Priredio Alija Isaković . Sarajevo : Svjetlost , 1975 .
Maglajlić M. Usmena balada Bošnjaka . Sarajevo : Preporod , 1995 .
Jurišić K.Turska vladavina i kulturne prilike u Zabiokovlju 1493-1717. godine sosobitim obzirom na postanak < Hasanaginice > . Separat iz < Kačićevog > zbornikaFranjevačke provincije presv. otkupitelja . Knj. 12. /1920 . Split , 1980 .
Banović S. O nekim historičkim licima naših narodnih pjesama . Zbornik za narodniživot i običaje Južnih Slovena , XXV : 61-63 , Zagreb 1924 .
Hasandedić H. Muslimanska baština Bošnjaka II . Mostar : Islamski kulturni centar ,1999 .
Zlatović S. Kronika o. Pavla Šilobadovića o četovanju u Primorju ( 1662-1686. ) .Starine . Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti . Knjiga XXI . Zagreb , 1889.
Kačić-Miošić A. Razgovor ugodni . Knjiga prva . Stari pisci hrvatski , knj. XXVII .Priredio za štampu i uvod napisao Matić D . Zagreb : Hrvatska akademija znanosti iumjetnosti , 1942 .
Petrović L. Katoličko stanovništvo u Mostaru . Hrvatski narodni kalendar < Napredak> za 1937. godinu : 120-132 .
Kreševljaković H. Četiri pisma Mehmed-bega Kapetanovića Martiću . Franjevačkivjesnik 1932 ; 1 : 301-307 .
Fra Vjeko Vrčić. Odjeci 250-godišnjeg rada imotske župe .Imotski : Franjevačkisamostan , 1967 .
Bušić Klement. Hasan-aga i Hasanaginica . Jadranska vila 1930 ; 3 : 123 .
Ujević Ante. Imotska Krajina . Split , 1954 : 31-2 .
Đurić NT. Imotski kadija . Zagreb , 1919 .
Radmila Pešić. Pitanje istoričnosti ličnosti Hasanage i Hasanaginice . Naučnisastanak slavista u Vukove dane . , 4/1974 , sv. I , 399-405 .
Maja Bošković-Stulli. Prilog diskusiji o < Hasanaginici > . Naučni sastanak slavistau Vukove dane , 4/1974 , sv. I ,589-591 .
Ćišić H . Mostar u Herceg Bosni . Mostar : Preporod , 1991 .
Oto i Liza Bihalji-Merin . Mala zemlja između svetova . Kontemplativna putovanja ,poglavlje o Mostaru : Duga nad obalama vremena . Beograd , 1954 : 286-298 .
* Husaga Ćišić ( Mostar , 1878-1956 )-historiograf,pisac,erudita,najistaknutijiborac za nacionalni identitet Bošnjaka . Ćišići su imali kulu u Sovićima nastanjenudo 1878. godine .Po ugledu i bogatstvu bili su u prvom redu mostarskih bošnjačkihporodica.
** U bošnjačkim porodicama do danas je sačuvan običaj da se djeci daju imena saistim početnim slovom .
HALID SADIKOVIĆ
