Kategorija: Kemal Mahic
Objavljeno nedjelja, 14 Avgust 2011 23:12
Klikova: 683
Ljudi su neprekidno u pokretu!Postoje „male“ i „masovne“ migracije.Jedna vrsta masovnih migracija zove se kolonizacija.Nauka je utvrdila da su migracije pocele iz Afrike prema drugim kontinentima.One su bile rezultat populacijskog rasyta i lokalne prenaseljenosti.
Tako smo culi za „veliku seobu naroda“,osmanska osvajanja i „masovne migracije“ prema americkom kontinentu i Australiji u posljednjih 200 godina.Osmanska osvajanja su dovela do seoba pa se stanovnistvo na juznoslavenskim prostorima „izmjesalo“,sto je dovelo do stvaranja takozvane „tigrove koze“.
Tako je jedan broj Albanaca iz Makedonije i sa Kosova naselio gradove u Bosni i Hercegovini,Hrvatskoj,Srbiji…Bila je to ekonomska migracija sa specificnim zanimanjima i zanatima koji nisu bili dovoljno razvijeni u ostalim dijelovima bivse Jugoslavije.Slasticari,pekari,burekdzije,jorgandzije,zlatari,filigrani sa svojim radnjama i ducanima su preplavili gradove eks-Jugoslavije.
Pocelo je sa cjepanjem i pilanjem drva za lozenje.I sada se sjecamo lika Ahmetija,koji je prvi stigao u Ljubuski nudeci svoje usluge lokal;nom stanovnistvu.Ahmeti je bio vrlo simpatican,radin,drag i stedljiv.Tada smo se cudili kako covjek moze zivjeti „od marmelade i kruha“ sto mu je bila svakodnevna „zehira“.Zaradjeno je Ahmeti „slao kuci“,kako bi prehranio mnogobrojnu porodicu.Kako je bio simpatican u osmijehu,ljubuske carsinlije bi ga vodile u kino,kada bi igrali kaubojski filmovi,plativsi mu uvijek kartu,da uzivaju gledajuci njega kako se smije ili govori.Njegovi rodjaci su se bavili „pletenjem“ korpi i sepeta i pokrivali „teren“ Hercegovine.
Krajem pedesetih proslog stoljeca u Ljubuski je stigao Idriz Sadiki iz Gostivara(makedonija)Otvorio je slasticarnu u ”Drinkincinoj kuci“ u kojoj se sada nalazi Naserova slasticarna.Preko puta je bila Osnovna skola,gdje sada parking hotela „Bigeste“.Djeca iz skole su „preko ceste“ odlazili u slasticarnu i kupovali slatkise:baklavu,hurmasice,ruzice,sampite,krempite,slatke stapice u raznim bojama,sladoled…Za osvjezenje ucenici su pili limunadu,“sabesu“,i pice nase mladosti“cocktu.
“.Nakon zemljotresa u Ljubuskom(1962) Idriz je kupio ducan izmedju „Lukasove radnje“ i „Bate“.Uz Idriza prvo je stigao iz Gostivara, njegov sin,Ibrahim(Ibro),da pomogne ocu u novootvorenoj slasticarni.Ibro je bio „mojih“godina.Ozbiljan,rezervisan a u sustini nije se razlikovao od sve „mladezi“ koja je svakodnevno bila u njegovoj „radnji“.I njega su „morile“ slatke brige zabave i prvih ljubavi.Slabije poznavanje jezika vjerovatno ga je „odmicalo“ od nas.
Svakodnevno smo „uvracali“ u prepunu slasticarnu:Bodo i Zoran Rogic,Alija Jakic,Tonco Biuk,Igor i Ratko Dronjak,Zeljko i Zoran Blazevic,Davor i Dragan Tokic,Mirso Ceric,Sula i Kemo Hrnjicevic te autor ovih redova.Djevojcice i „klinke“ su slabije ulazile u slasticarnu,ali su prolazile ispred radnje i mamile nase uzdahe.U blizini radnje su stanovale Zeminka,Mira i Nada Cerimagic,Majda i Lada Ceric a „prolazile“ su Tima Music,Maja(Biba) Hrstic,Lalic Hatidza,Mirjana Mesihovic,Vrebac Milka…Tu su se pratili rezultati Veleza,Hajduka,Dinama,europska i svjetska prvenstva u nogometu,rukometu,kosarci uz obavezne „Sportske novosti“.Zadirkivanja,verbalne svadje,borba za „simpatije“ obiljezavali su mladalacki zanos nasih generacija.
Ibro se cesto privatno druzio sa Sulom,Toncom i sa mnom.Strahovito je postovao i bojao se oca.Idriz je trazio samo rad i nije mario da i njegov sin ima potrebe kao i njegova generacija.O tom strahopostovanju svjedoci jedna epizoda:Jedne noci smo posjetili prostorije DTV „Partizan“,gdje se odrzavala tombola.U Ibrinom drustvu smo bili Tonco i ja.Igrali smo tombolu na spratu zgrade „Partizana“,do kojeg se dolazilo drvenim stepenicama.U jednom momentu,nakon sata igre,ukazao se lik Idriza,koji je takodjer dosao nesto kasnije na tombolu.Ibro je ugledao njegove obrise,cucnuo ispod stola koji je bio prekriven glomaznim stoljnjakom.Kada je Idriz prosao pored naseg stola,Ibro se,“kao macka“ ritnuo,pa niz stepenice…Iidriz nije nista primjetio,pa je izostala kazna za Ibru.
A onda je stigao mladji brat-Djezo.Olaksao je posao bratu i ocu.Bio je veoma simpatican,uvijek nasmjesen,tako da su ga ljubusaci brzo zavoljeli.Pogotovo njegovi vrsnici,tako da je doslo do smjene generacija u slasticarni.Idriz je sve manje bio u radnji,pa je Ibro postao „gazda“..Idriza smo vidjali u drustvu sa ljubuskim komsijama,na dzumi,dzenazama,sijelima.
Sve vise se „pekao“ burek,pravile „torte“.Jedne goste zamjenili su drugi.Neki gosti bi se „posluzili“ i jednostavno bi izasli iz radnje ne plativsi „pojedeno i popijeno“.Sve je ukazivalo da dolaze „ruzna vremena“
U toku 1993 godine Dezo je „mahao“ svojim sugradjanima kojima je ‘pokazan put’ da napuste svoj grad.
Bez njih,radnja je postala nerentabilna.Idriz je umro i Djezo se vratio u svoj Gostivar.Radnja nije prodata,ali Ibro i Djezo nikako da se dogovore da opet krenu sa radom,kako je to uradio njihov otac,nas dragi sugradjanin IDRIZ SADIKI.
Kemal Mahic