Život je najljepši iza šezdesete. Sve najgore što ti se moglo dogoditi je iza tebe, ono najbolje dešava ti se ovog trena. Dobar je osjećaj ne živjeti u očekivanju života.
Kad sam bila mlada pročitala sam da su najsretniji ljudi oni iznad šezdesete. Sigurno sam se podrugljivo nasmijala i mislila kako taj podatak neću zapamtiti, tko može bilo što pamtiti četrdeset godina? Nalazim se u grupi 60+. I nikad nisam bila sretnija.
Uvijek sam bila puna planova. Upisat ću srednju školu, pa fakultet, diplomirat ću, naći posao, udati se, imati djecu, odgajati djecu sa voljenim mužem… U svakoj fazi svog života sanjarila sam o ljepotama koje me čekaju u idućoj i bešćutno analizirala gadnu fazu u kojoj se trenutno nalazim.
Gimnazija je bila horor. Noćima su za mnom trčale nacrtna geometrija, aritmetika, tehnički i ostale strahote u namjeri da me sustignu i udave. Ništa od onoga što sam učila nije me zanimalo. Profesori su bili glupi, dosadni, pijani, ludi. A i taj prestrašni osjećaj da su ti grudi u prvom razredu dva broja premale, u trećem tri broja prevelike, bacao me u očaj.
U ljubavi nisam imala sreće. Bila sam ružna? Tko će hodati uz curu visoku 1,80? Usta sam nakon prvog poljupca isprala sam rakijom. Osjećaj gađenja dugo sam osjećala u grlu. Bio je prištav i visok i mršav i poljubili smo se jer je njemu bio rođendan i jer sam mu ja dan prije na plaži obećala da ćemo se poljubiti. Zašto nisam rekla ne? Trebala sam reći ne ocu, majci, “prijateljicama”, šefovima za koje sam radila još kao srednjoškolka. Šlatali su me po guzici, ovlaš mi milovali grudi i koljena, a ja sam se smiješila jer sam honorarom kupovala odjeću i knjige.
Kako sam bila sretna kad sam upisala faks. Učit ću ono što mi se sviđa, najzad ću disati punim plućima. Kad se samo sjetim… Štrebala sam pizdarije danju i noću, sve bih ispite dala u šestom mjesecu da bih ljeti mogla raditi osamnaest sati dnevno. Na brodovima, u hotelima, autobusima. Vodila sam pakleni život ispunjen drapanjem sa muškarcima koji su mi bili najdraži kad su bili daleko od mene. Kad ću diplomirati? Kad ću početi živjeti?
Diplomirala sam, dobila posao u školi i shvatila da je upravo to ono što mrzim. Treba mijenjati posao, krenuti ispočetka. Promijenila sam posao, udala se i rodila. Najzad, pravi život. To? Udavljena kreditima, rastrzana između natezanja sa djecom, zašto sam ih rodila, zašto sam ih rodila, odvratnog posla i čekanja da onaj muškarac konačno izađe iz mog života, nestrpljivo sam čekala četrdeseti rođendan.
Puhnula sam u one svijećice. Kad se samo sjetim koliko sam intervjua morala davati. Majci, prijateljima, znancima, kolegama… Zašto razvod? Zašto bijeg? Shvatila sam, moram odrasti, pomiriti se sa besmislom sa kojim su se svi oko mene pomirili. Sve se već dogodilo. Trajalo je to i trajalo.
Djeca su odrasla, postala su ljudi. U praznoj kući koja nikad nije bila veselija ostali smo sami, on i ja… Radimo što nas volja. To jest, on ne radi uvijek baš ono što želi, mlađi je, ja uživam. Znam da preda mnom postoji samo smrt. Ipak, snažno osjećam ljepotu življenja. Sve mi ima smisla i sve je veliko. Zajednički doručak, ručak, večera. Gledanje na televiziji filmova koji će možda dobiti Oscara. Nada da će vožnja kućnog bicikla otjerati bolove u nogama.
Noć prespavana u jednom komadu, koji užitak. Držanje za ruke nakon trideset godina zajedničkog života. Mirenje sa viškom kilograma, mutnim očima, opuštenim bedrima i spoznajom da ti nikakav nož neće vratiti mladost. Najzad znam Tajnu.
Život je najljepši iza šezdesete. Sve najgore što ti se moglo dogoditi je iza tebe, ono najbolje dešava ti se ovog trena. Dobar je osjećaj ne živjeti u očekivanju života.